1 Raspirivanje plamena

Točak vremena se okreće, i Doba dolaze i prolaze, ostavljajući za sobom sećanja koja prerastaju u legende. Legende blede i postaju mitovi, a čak i oni budu davno zaboravljeni kada ponovo naiđe Doba koje ih je porodilo. U jednom od tih razdoblja, koje su neki zvali Treće doba – Doba koje tek treba da dođe, Doba davno prošlo – vetar je hujao među ogromnim drvečem mesta zvanog Braemska šuma. Taj vetar nije bio početak. Okretanju Točka vremena nema ni početka ni kraja. Ali bio je to jedan početak.

Leteo je ka jugu i zapadu, sparušen, obasjan suncem od rastopljenog zlata. Zemlja pod njim već mnogo nedelja nije videla kišu, a pozna letnja vrelina svakim danom bivala je sve snažnija. Drveće beše prošarano prerano sasušenim smeđim lišćem, a na mestu nekadašnjih potočića peklo se golo kamenje. Na jednoj čistini, s koje je trava nestala i gde je tle bilo vezano još samo korenjem svelog grmlja, vetar je počeo da razotkriva davno sahranjene stene. Bile su okrunjene i išibane vremenom, i nijedno ljudsko oko ne bi u njima prepoznalo ostatke grada koji pamte još jedino priče.

Pre nego što je vetar preleteo granice Andora, pojavila su se raštrkana sela i njive, a zemljoradnici su zabrinuto obilazili jalove oranice. Suma je već bila svedena na nejako šipražje kada je vetar stigao do sela po imenu Srce Izvora i pomeo prašinu sa opustelog seoskog puta. Potoci su ove godine počeli da slabe. Nekoliko pasa je ležalo dahćući od žege, a dva mališana gola do pojasa trčala su uokolo udarajući napunjenu mešinu štapovima. Ništa se drugo nije pomeralo, osim vetra, prašine i škripavog znaka iznad vrata gostionice, zdanja od crvene opeke, slamnatog krova, baš kao i sve ostale kuće u ulici. Bila je dvospratna, samim tim najveća i najviša zgrada u Srcu Izvora, koje beše uredno i mirno maleno naselje. Osedlani konji privezani ispred gostionice jedva da su mrdali repovima. Natpis na znaku gostionice glasio je Pravda dobre kraljice.

Min zatrepta zbog prašine, jer upravo beše prislonila oko uz pukotinu na grubom zidu staje u kojoj se nalazila. Jedva je videla delić ramena stražara na vratima staje, ali pažnju je usmerila ka gostionici, još dalje odatle. Zapitala se zašto je baš tako prikladno i zlokobno nazvana. Njihov sudija, ovdašnji gospodar, očigledno je stigao nešto ranije, ali propustila je priliku da ga vidi. Bez sumnje, sada saslušava seljaninove optužbe; Admer Nem, kao i sva njegova braća i rođaci i sve njihove žene, bio je očito naklonjen vešanju po prekom sudu, sve dok slučajno nije naišao jedan od lordovih najamnika. Pitala se kakva bi im, u ovom mestu, kazna mogla uslediti zato što su spalili nečiju štalu, s kravama muzarama u njoj. Bilo je nenamerno, naravno, ali činilo joj se da to neće mnogo pomoći ako se uzme u obzir da je sve započelo upadom na tuđi posed.

Logan je pobegao usred zbrke i ostavio ih na cedilu – ništa neobično, spaljen da je! – ali nije znala da li da se raduje zbog toga ili ne. Baš on je oborio Nema, pred zoru, kada su otkriveni, i zbog njega je čovek ispustio svetiljku na seno. Ako je iko kriv, to je on. Samo, ponekad ne ume da pripazi šta govori. Možda je i bolje što je utekao...

Okrenula se i oslonila na zid, pa obrisala znoj sa čela, iako je smesta ponovo probio. Unutrašnjost ove staje bila je užasno zagušljiva, ali njene dve saputnice tome očito nisu pridavale važnost. Sijuan je ležala na leđima, obučena u tamnu putničku haljinu od vune sličnu onoj na Min; zurila je u krov staje i odsutno se poigravala jednom slamkom. Preplanula Leana, vižljasta i visoka kao prosečan muškarac, sedela je skrštenih nogu, u bledom donjem rublju, radeći na svojoj haljini iglom i koncem. Dozvolili su im da zadrže bisage, čim su ustanovili da nema mačeva, sekira niti nečeg drugog što bi im pomoglo da pobegnu.

„Kako se u Andoru kažnjava spaljivanje tuđe štale?“, upita Min.

„Ako budemo imale sreće“, odgovori Sijuan ne pomerajući se, „išibaće nas nasred seoskog trga. Ako ne budemo, bičevaće nas.“

„Svetlosti!“, huknu Min. „Kako to možeš nazvati srećom?“ Sijuan se okrenu na bok i podupre se laktom. Ona beše jaka žena, ne baš lepa, ali više nego zgodna; izgledala je svega koju godinu starija od Min, ali te oštre plave oči imale su zapovedničku snagu, nedoličnu pukom devojčurku – optuženici pred sudom neke zabiti. Sijuan je ponekad bila ista kao Logan kada se zanese; možda čak i gora. „Kada se šibanje završi“, kaza glasom koji je korio Min zbog gluposti, „biće završeno, i moći ćemo da nastavimo put. Time gubimo manje vremena nego ijednom drugom kaznom koje se mogu setiti; neuporedivo manje nego, na primer, vešanjem. Mada mislim da do toga neće doći, po onome što znam o andorskom zakonu.“

Min za tren obuze razdražljiv smeh; bila je na ivici suza. „Vreme? Kako smo krenule, vreme je jedino čega imamo napretek. Kunem se, prošle smo kroz sva sela od Tar Valona dovde i nismo našle ništa. Ni tračak, ni šapat. Mislim da se uopšte i neće okupiti. A sada nastavljamo peške. Čula sam, Logan je poveo konje sa sobom. Nemamo konje, zarobljene smo u ovoj staji, i sama Svetlost zna šta nas čeka!“

„Pripazi malo na imena“, resko prošapta Sijuan i značajno pogleda prema krzavim vratima, pred kojima beše stražar. „Ako mnogo blebećeš, sama ćeš se zaplesti u mrežu i ostati bez ribe.“

Min se namršti, delom jer joj Sijuan beše dodijala izrekama tairenskih ribara, a delom zato što je ta žena imala pravo. Do sada su bile brže od rđavih glasova – možda su bili bliže smrtonosnim nego rđavim – ali neke vesti su umele da prelete i po sto milja na dan. Sijuan se predstavljala kao Mara, Leana kao Amaena, a Logan je uzeo ime Dalin, pošto ga je Sijuan ubedila da je Gvair budalast izbor. Min je još uvek smatrala da niko neće prepoznati njeno ime, ali Sijuan ju je uporno nazivala Serenla. Čak im ni Logan nije znao prava imena.

Prava nevolja bila je to što Sijuan nije nameravala da odustane. I posle čitavih nedelja potpunog neuspeha, pa još i ovoga sada, svaki pomen polaska ka Tiru – što je bio razuman predlog – naišao bi na tako olujno negodovanje da bi i sam Logan ustuknuo. Što je duže bezuspešno tragala, Sijuan je postajala sve netrpeljivija. A i ranije je bila toliko tvrdoglava da je mogla glavom tucati kamen. Min beše dovoljno mudra da zadrži ovu poslednju misao za sebe.

Leana konačno dovrši rad na haljini i obuče je preko glave, pa prebaci ruke preko leđa da zakopča dugmad. Min nije razumela zašto se toliko trudi; lično je mrzela svaki vid šivenja. Leanina haljina je sada bila malo otvorenija, videlo se malo više poprsja, i možda malo uža tu i oko kukova. Ali zašto, na ovakvom mestu? Niko je neće pozivati na ples u ovoj uzavreloj staji.

Leana zatim izvuče iz Mininih bisaga drvenu kutiju punu boja, pudera i koječega, koju je, zahvaljujući Laras, Min bila prinuđena da ponese na put. Imala je nameru da sve to baci, ali nekako je uvek zaboravljala. U poklopcu kutije nalazilo se usađeno ogledalce; za koji časak, Leana poče da radi na svom licu, koristeći četkice od zečjeg krzna. Nikada ranije nije pokazala zanimanje za ove stvari. Sada je, izgleda, bila na muci, jer joj četka od crnog drveta i mali češalj od slonovače nisu bili dovoljni da uredi kosu. Čak se i požalila da nema čime da zagreje gvožđe za kovrdžanje kose! Njena crna kosa je, otkada traje Sijuanina potraga, poprilično porasla, ali ipak nije dosezala do ramena.

Min ju je gledala još neko vreme, pa upita: „Šta sito naumila, Le... Amaena?“ Nije pogledala u Sijuan. Umela je da pazi na jezik; ali trenutno je, pored zarobljeništva i predstojećeg suđenja, živa izgarala. Vešanje ili javno šibanje. Kakav izbor! „Jesi li odlučila da očijukaš s nekim?“ Ovo je bilo namereno kao šala – Leana je uvek bila ozbiljna i pribrana – nešto što bi je malo razvedrilo, ali odgovor beše neočekivan.

„Da“, odsečno kaza Leana, zureći u ogledalo široko otvorenih očiju; radila je nešto s trepavicama. „A ako mi to uspe kod pravog čoveka, možda ćemo prebrinuti šibanje ili šta već. Možda ću nam, u najmanju ruku, umanjiti kaznu.“

Min se ukoči, na pola puta da ponovo obriše znoj s čela – kao da se sova upravo izjasnila kako želi da postane ševa – ali Sijuan jednostavno ustade, ravno pogleda Leanu i mirno upita: „Otkud to?“

Da se Min kojim slučajem našla pred Sijuaninim pogledom, ispovedila bi, činilo joj se, sve, pa i ono čega se ne seća. Kada se Sijuan tako usmeri na tebe, počinješ da se klanjaš i da činiš kako ti je rečeno, a da i ne shvatiš kako. Tako je bilo čak i sa Loganom – doduše, bez naklona.

Leana lagano pređe četkicom preko jagodica na obrazima i proceni ishod gledajući u ogledalce. Na tren je skrenula pogled prema Sijuan, ali šta god da je ugledala, nije promenilo njen večiti, razgovetni ton. „Moja majka je, znate, bila trgovkinja, najvećim delom krznima i drvetom. Jednom sam gledala kako pomućuje um nekom lordu iz Saldeje, dok joj na kraju nije prodao celogodišnju zalihu drveta po duplo nižoj ceni od one koju je želeo. Teško da je shvatio šta se desilo dok nije stigao kući. A možda nije ni tada. Kasnije joj je poslao narukvicu od mesečevog kamenja. Domanske žene ne zaslužuju toliko loš ugled – izgradili su ga uštogljeni glupači, prikupljajući glasine – ali ponešto od tog ugleda je i zasluženo. Učila sam od majke i tetaka, baš kao i moje sestre i rođake.“

Potom je odmerila sebe i odmahnula glavom, da bi se vratila ličkanju sa uzdahom. „Ali bojim se da sam bila ovoliko visoka već na svoj četrnaesti imendan. Kolena i laktovi na sve strane, kao neko preraslo ždrebe. I tako, čim sam naučila da hodam bez saplitanja, otkrila sam...“ Duboko je uzdahnula, „...otkrila sam da će me život skrenuti sa staze trgovanja. Sada sam izgubila i to. Krajnje je vreme da upotrebim znanje koje stekoh pre toliko godina. S obzirom na okolnosti, ne mogu zamisliti bolje vreme ili mesto.“

Sijuan je pronicljivo prouči. „To nije razlog. Barem ne ceo. Govori.“

Leana ljutito baci četku natrag u kutiju i usplahireno odvrati: „Ceo razlog? Ne znam šta je ceo razlog. Samo znam da mi je potrebno nešto u životu čime ću zameniti – ono što sam izgubila. Ti si mi lično rekla da u tome leži jedina nada za život. Meni osveta nije dovoljna. Znam da su tvoji ciljevi neophodni, možda čak i ispravni, ali neka mi Svetlost pomogne, ni to mi nije dosta. To me ne obuzima tako kao tebe. Možda sam to prekasno shvatila. Ostaću s tobom, ali to mi nije dovoljno.“

Gnev je počeo da isparava dok je zatvarala bočice i vraćala ih na mesto, iako je to činila žustrije nego što je neophodno. Sada je blago mirisala na ruže. „Znam da koketiranjem neću ispuniti prazninu, ali ispuniću bar jedan prazan tren. Možda će mi biti dovoljno da budem ono za šta sam rođenjem određena. Naprosto, ne znam. Ovo nije ništa novo; oduvek sam želela da budem poput majke i tetaka; iako sam odrasla, ponekad sam sanjarila o tome.“

Leanino lice postade zamišljeno, i poslednji predmet bi položen u kutiju znatno mirnije. „Mislim da sam uvek osećala kako nosim masku, kako je jačam toliko da zamenjuje moju prirodu. Bilo je tu ozbiljnih obaveza, ozbiljnijih od trgovine; kada sam otkrila da je sve moglo teći drugačije, već je bilo prekasno. Pa, s tim je sad svršeno. Već pre nedelju dana razmišljala sam da započnem s Loganom, radi vežbe. Ali dugo nisam pokušavala, a mislim da je on od onih muškaraca koji traže više obećanja nego što nudiš i očekuju da ih sve ispuniš.“ Najednom se blago nasmešila. „Majka mi je uvek govorila: ako se to dogodi, napravila si strašno lošu procenu; ako ne možeš natrag, moraćeš da zaboraviš na ponos i bežiš, ili da platiš cenu i zapamtiš pouku.“ Osmeh joj postade vragolast. „Moja tetka Resara bi rekla: plati cenu i uživaj.“

Min je mogla samo da odmahne glavom. Kao da se Leana preobratila u neku drugu ženu. Kako samo govori o.J Iako je sve jasno čula, nije mogla da poveruje. Međutim, Leana je zaista izgledala drugačije. I pored toliko dugog rada četkicama, na licu joj ne beše nijednog vidljivog traga boje ili pudera, ali usne joj ipak behu punije, jagodice izraženije, oči krupnije. I inače je bila više nego lepa žena, ali sada je bila petostruko lepša.

Ali Sijuan nije završila. „Šta ćeš raditi ako se ispostavi da je ovaj lord isti kao Logan?“ tiho prozbori.

Leana se pridiže na kolena, napregnuta, i proguta knedlu pre nego što progovori. Glas joj ipak beše savršeno miran. „Kakav bi tvoj izbor bio, između ovakvih mogućnosti?“

Gledale su se netremice, i tišina poče da se rasteže. Pre nego što je Sijuan stigla da odgovori – ako je uopšte nameravala; Min je jedva čekala da čuje – lanci i katanac zazveketaše s druge strane vrata. Druge dve žene se polako pridigoše na noge i mirno pokupiše bisage, ali Min poskoči, žaleći što nema nož pri ruci. Može li se poželeti nešto gluplje, pomisli ona. Samo bih se uvalila dublje u nevolje. Nisam ja nikakva krvava junakinja u priči. Čak i da zaskočim stražara...

Vrata se otvoriše i jedan muškarac u dugom kožnom kaputiću zapreči cela vrata. Teško da bi ijedna mlada devojka mogla da mu se usprotivi, čak i uz pomoć noža. Možda ni sekira ne bi pomogla. Mogla ga je opisati samo kao širokog i popunjenog. Ono malo kose što je imao na glavi beše prosedo, ali je izgledao snažan poput prastarog hrastovog panja. „Vreme vam je da idete pred lorda, devojke“, zabrundao je. „Hoćete li hodati ili da vas vučemo kao vreće sa žitom? Ići ćete, ovako ili onako, ali ne bih vas rado vucarao po ovakvoj žegi.“

Min proviri preko njega i ugleda još dva muškarca, sedokosa, ali podjednako gruba, mada nešto niža.

„Hodaćemo“, procedi Sijuan.

„Dobro. Hodite onda. Brže. Lord Garet ne voli da čeka.“

Iako su obećale da će hodati, svaki muškarac čvrsto steže po jednu ženu za ruku; potom pođoše uz prašnjavu, prljavu ulicu. Min je osećala stisak proćelavog čoveka kao da je stežu klešta. Nema više nade ni za beg, ogorčeno pomisli. Razmišljala je da li da ga ritne u cevanicu ne bi li popustio stisak, ali učinio joj se tako stamen da bi verovatno zaradila samo prebijene nožne prste i vuču po prašini ostatak puta.

Leana je naizgled bila izgubljena u mislima. Činilo se da tiho pokreće ruke i usne preslišavajući se šta bi trebalo da kaže, ali svaki put bi odmahnula glavom i počela iz početka. Sijuan je takođe bila zadubljena u sebe, ali nije krila brigu – mrštila se i grizla donju usnu; nikada nije bila tako uznemirena. Sve u svemu, ni jedna ni druga nije jačala Minino samopouzdanje.

Trpezarija Pravde dobre kraljice, odasvud poduprta gredama, dodatno ju je obeshrabrila. Retkokosi Admer Nem, s podnadulom masnicom na oku, stajao je po strani, sa šestoricom podjednako kršne braće i rođaka i njihovim ženama. Svi su bili u svom najboljem kaputu ili kecelji. Ratari su pratili tri zarobljenice pogledima u kojima su se mešali gnev i zadovoljstvo, na šta Min oseti slabost u želucu. Pogledi seljanki su bili, moglo bi se čak reći, još gori – pogledi čiste mržnje. Pred ostalim zidovima stajalo je po šest redova seljana, svi u radnoj odeći, jer ih je ovo i prekinulo u radu. Kovač je još uvek nosio kožnu kecelju, a beše tu i nekoliko žena zavrnutih rukava i brašnjavih ruku. Soba je zujala od njihovog mrmljanja između sebe; bili su tu i neki stariji žitelji, i poneko dete, a prodorni pogledi im, baš kao i kod Nemove porodice, behu uprti u tri žene. Min pomisli kako je ovo verovatno najveće uzbuđenje koje Srca Izvora pamti. Jednom je već videla ovakvo raspoloženje gomile – na javnom pogubljenju.

Stolovi su bili rasklonjeni, svi izuzev jednog pred dugim kaminom od opeke. Jedan krupan muškarac otvorenog lica, gotovo sasvim osedele kose, sedeo je okrenut prema njima. Obučen je bio u fino skrojen kaput od tamnozelene svile, a ruke mu behu svijene nad stolom. Jedna vitka žena, njegovih godina, stajala je kraj stola odevena u finu haljinu od sive vune, s belim cvetovima izvezenim na okovratniku. Ovdašnji lord i njegova gospa, pomisli Min; seosko plemstvo, ništa bolje upućeno u svet od radnika i zanatlija pod njima.

Čuvari ih dovedoše pred lordov sto, pa se izgubiše među posmatračima. Žena u sivom istupi i mrmljanje smesta utihnu.

„Neka svi prisutni paze i dobro slušaju“, najavi žena, „jer lord Garet Brin danas deli pravdu. Zatvorenice, sudiće vam lord Brin.“ Ipak nije bila lordova gospa, već verovatno neka vrsta zvaničnice. Garet Brin? Koliko se Min sećala, bio je kapetan-general Kraljičine garde u Kaemlinu. Ako je to taj isti čovek. Ovlaš je pogledala Sijuan, ali ova beše zagledana u pod pred svojim nogama. Ko god zaista bio, ovaj Brin je delovao iznureno.

„Optužene ste“, nastavi žena u sivom, „za upadanje na posed preko noći, podmetanje požara i uništenje zdanja i njegove sadržine, ubijanje stoke, lični napad na Admera Nema, te za krađu kese za koju je rečeno da je sadržala zlato i srebro. Jasno je da su napad i krađa delo vašeg saputnika, koji je pobegao, ali vas tri ste podjednako podložne zakonima.“

Zastala je da ostavi rečima vremena da postignu puno dejstvo. Min razmeni ogorčen pogled s Leanom. Logan je morao začiniti stvari krađom. Verovatno je već na pola puta do Murandije, ako nije stigao i dalje.

Tren potom, žena ponovo progovori: „Vaši tužitelj i su ovde, i suočiće se sa vama.“ Pokazala je ka skupini Nemovih. „Admere Neme, iznesi svoje svedočenje.“

Krupni čovek lagano istupi, napola nadmeno napola smerno, potežući kaput koji su drvena dugmad jedva uspela da prikopčaju na stomaku. Prošao je rukom kroz proređenu kosu – neprestano mu je padala preko lica. „Kao što sam rekao, lorde Garete, bilo je to ovako...“

Prilično je tačno opisao kako ih je pronašao među senom i naredio im da se gube, mada je načinio Logana bezmalo stopu višim, a primljeni udarac preinačio u pravu borbu, u kojoj je udarce delio koliko i primao. Svetiljka je pala, seno se pripalilo, i ostatak porodice je izleteo iz kuće u praskozorje.

Zatvorenice su uhvaćene, štala je izgorela do zemlje, a potom je otkriveno da je i kesa nestala iz kuće. Ipak, nije pominjao trenutak kada je jedan sluga lorda Brina naišao dok je porodica spremala konopce i merkala grane drveća.

Kada se vratio na „tuču“ – s tim što je ovog puta bio na ivici pobede – Brin ga prekide. „To je dovoljno, gazda Neme. Možeš se povući.“

Umesto toga, jedna žena oblog lica iz Nemove porodice, po godinama procenjujući verovatno Admerova supruga, stade uz Nema. Beše obloglava, ali nimalo meka; obla poput tiganja ili rečne stene. Lice joj je gorelo, ne samo od besa. „Izbičujte dobro ove raspusnice, lorde Garete, je l’ čujete? Načisto ih izbičujte, pa pravac do Džornhila s njima!“

„Niko ti nije dao reč, Megan“, odreza vitka žena u sivom. „Ovo je suđenje, a ne iznošenje molbi. Odstupite, smesta, i ti i Admer.“

Poslušali su je – Admer nešto hitrije nego Megan. Žena u sivom se okrenu prema Min i njenim saputnicama. „Ako želite da iznesete neko svedočenje, zarad odbrane ili molbe za milost, učinite to sada.“ Nije bilo sažaljenja u njenom glasu – niti bilo čega drugog, uostalom.

Min je očekivala da Sijuan progovori – uvek je preuzimala vodstvo, uvek je ona pričala – ali Sijuan se nije ni pomerila niti podigla pogled. Umesto nje, Leana se primače stolu, zagledana u čoveka koji je sedeo za njim.

Držala se pravo kao i uvek, ali njen uobičajeni korak – graciozno žustar, ali ipak žustar – ustupio je mesto nekom pomalo lelujavom klizanju. Kukovi i grudi su joj nekako došli do izražaja; nije se trudila da ih isturi – jednostavno se kretala tako da bude jasno da su tu. „Moj lorde, mi smo tri bespomoćne žene, izbeglice pred olujama što nailaze preko sveta.“ Njen oštri glas preinačio se u dodir mekog somota. Tamne oči joj behu osvetljene, kao neki plamteči izazov. „Izgubljene smo, i bez novca; štala gazda Nema poslužila nam je kao sklonište. Pogrešile smo, znam, ali bojale smo se noći.“ Jedna mala kretnja, blago dizanje i širenje ruku, dade joj za tren izgled potpune bespomoćnosti. Samo za tren. „Čovek zvani Dalin za nas je u stvari bio samo stranac, muškarac koji nam je ponudio zaštitu. U današnje vreme, usamljene žene neko mora čuvati, moj lorde. Ipak, bojim se da smo pogrešno izabrale.“ Raširila je oči, kao da mu nudi da napravi bolji izbor za njih. „On je uistinu taj koji je napao gazda Nema, moj lorde; mi bismo radije pobegle, ili radile da nadoknadimo ostanak te noći.“ Zaobišla je sto i dostojanstveno klekla kraj Brinove stolice; nežno je dodirnula prstima njegov zglob i pogledala ga u oči. Glas joj je zadrhtao, ali od njenog blagog osmeha svakom bi muškarcu srce brže zakucalo. Bio je izazovan. „Moj lorde, krive smo za neveliki zločin, ne za ovoliko za koliko nas optužuju. Predajemo ti se na milost. Molim te, lorde, sažali se na nas i zaštiti nas.“

Brin ju je dugo gledao u oči. Potom je pročistio grlo, odgurnuo stolicu, ustao i zaobišao sto sa suprotne strane. Uskomešaše se i seljani; muškarci se nakašljaše kao i njihov lord, a žene počeše da mrmljaju između sebe. Brin stade pred Min. „Kako se zoveš, devojko?“

„Min, moj lorde.“ Čula je Sijuanino prigušeno negodovanje, pa brže dodade: „Serenla Min. Svi me zovu Serenla, moj lorde.“

„Mora da ti je majka bila vidovita“, nasmeši se on. Nije prvi koji se tako poneo čuvši njeno ime. „Imaš li šta da izjaviš, Serenla?“

„Samo to da mi je jako žao, moj lorde, i da zaista nismo krive. Dalin je sve počinio. Molim za milost, lorde.“ Ovo nije ličilo ni na šta naspram Leanine molbe – ništa je i ne bi moglo nadmašiti – ali bilo je najbolje što je mogla ponuditi. Usta joj behu suva kao i ulica ispred vrata. Šta ako je zaista odlučio da ih obesi?

Klimnuo je glavom i prišao Sijuan, svejednako zagledanoj u pod. Uhvatio ju je rukom za bradu i podigao joj glavu da je pogleda u oči. „A kako je tvoje ime, devojko?“

Sijuan otrže glavu od njegove ruke i koraknu nazad. „Mara, moj lorde“, prošapta ona. „Mara Tomanes.“

Min tiho zaječa. Sijuan je očito bila prestravljena, ali je u isto vreme prkosno gledala muškarca. Min je čudilo što još nije naredila Brinu da ih smesta pusti na slobodu. Upitao ju je želi li nešto da izjavi, na šta je slabašnim šapatom odrično odgovorila; ipak, sve vreme ga je gledala kao da je vlast zapravo njena. Možda je umela da pazi na jezik, ali svakako nije umela da pazi na oči.

Nešto potom, Brin se okrenu. „Vrati se među svoje prijateljice, devojko“, oslovio je Leanu, prilazeći ponovo svojoj stolici. Vratila im se, a na licu joj se jasno videlo nezadovoljstvo, i nešto što bi Min kod svakog drugog nazvala zlovoljom.

„Evo moje odluke.“ Brin se uopšteno obratio prostoriji. „Zločini su ozbiljni, i ništa što sam čuo nije izmenilo te činjenice. Ako se trojica ljudi ušunjaju u tuđu kuću samo da bi ukrali po svećnjak, a jedan od njih nasrne na vlasnika, sva trojica su podjednako krivi. To se mora nadomestiti. Gazda Neme, platiću ti da ponovo izgradiš štalu i nadoknaditi cenu šest krava.“ Oči krupnog seljaka se ozariše, ali Brin dodade: „Karalin će ti izbrojati novac čim se bude uverila da su troškovi dobro procenjeni. Čujem da su ti neke krave u poslednje vreme bile jalove.“ Vitka žena u sivom zadovoljno klimnu glavom. „Za udarac u glavu, dajem ti jednu srebrnu marku. Ne žali se“, nepokolebljivo kaza čim je Nem zaustio. „Megan ume i gore od toga da te istuče kad se napiješ.“ Okupljeni se nasmejaše, podstaknuti Nemovim ljutim, posramljenim pogledom i Meganinim mrkim pogledima usmerenim na muža. „Takođe, povratiću ti svotu ukradenu iz kese. Čim Karalin utvrdi koliko je u njoj bilo.“ Nem i njegova supruga bili su podjednako razočarani, ali držali su jezik za zubima; očigledno su dobili koliko im i sleduje. Min oseti tračak nade.

Brin nasloni laktove na sto i okrenu se prema njoj i ostalim dvema. Njegove mirne reči svezaše joj stomak u čvor. „Vas tri ćete raditi za mene, za uobičajenu platu u svakom poslu koji vam bude dat, sve dok mi se ne vrati novac koji sam potrošio. Ne pomišljajte da sam popustljiv. Ako položite uverljivu zakletvu, nećete biti pod stražom, i možete raditi moje kućne poslove. Ako ne, sleduju vam polja, i neprekidan nadzor. Poljski poslovi se manje plaćaju, ali to je na vama da odlučite.“

Usplahireno je preturala po umu, tražeći najslabiju moguću zakletvu koja bi bila dovoljna. Nije volela da krši reč ni pod kojim uslovima, ali nameravala je da nestane čim joj se ukaže prva prilika, bez prevelike griže savesti.

Izgledalo je kao da i Leana razmišlja o tome, ali Sijuan skoro bez oklevanja kleče i prekrsti dlanove preko srca. Oči joj behu svezane sa Brinovim, a izazov u njima ne beše nimalo blaži. „Tako mi Svetlosti i nade u spasenje i ponovno rođenje, zaklinjem se da ću ti služiti na koji god način želiš, i koliko god želiš; u protivnom, neka mi Tvorac zauvek okrene leđa i neka mi tama proguta dušu.“ Iako je to izgovorila zadihanim šapatom, nastupila je mrtva tišina. Nije postojala snažnija zakletva, osim one koju žene polažu kada stupaju među Aes Sedai, one koja uz pomoć Štapa zakletve postaje deo krvi i mesa.

Leana zapanjeno pogleda Sijuan, pa i sama kleče na kolena. „Tako mi Svetlosti i nade u spasenje i ponovno rođenje...“

Min se grčila u očajanju, tražeći neki drugi izlaz. Niža zakletva od njihove zacelo bi je odvela na polja, gde bi je neprestano nadgledali, ali ova zakletva... Učili su je da je kršenje tih reči bezmalo ravno ubistvu. Ali nije bilo izlaza. Zakletva, ili ko zna koliko godina kulučenja u polju, uz noći pod ključem. Svalila se kraj njih dve i promrmljala iste reči, ali u sebi je vrištala. Sijuan, potpuna budalo! U šta si me sad uplela? Ne smem ostati ovde! Moram biti uz Randa! Oh, Svetlosti, pomozi mi!

„Dobro“, odahnu Brin nakon poslednje reči. „Nisam ovo očekivao, ali uistinu je dovoljno. Karalin, molim te povedi gazda Nema i proceni njegovu štetu. Isprati usput i sve prisutne, osim njih tri. Uredi im prevoz do mog poseda. S obzirom na okolnosti, mislim da čuvari neće biti potrebni.“

Vitka žena ga razdraženo pogleda, ali za tren oka pokrenu uskomešanu masu ljudi ka izlazu. Admer Nem i njegovi muški rođaci držali su se blizu nje, a Admerovo lice beše obojeno gramzivošću. Žene Nemovih nisu izgledale ništa manje pohlepno, samo što su usput uputile i pokoji mrzak pogled Min i ostalim dvema, koje su, dok se prostorija praznila, i dalje klečale na podu. Min se činilo da neće uspeti da se podigne na noge. Ista misao joj se vrtela po glavi. Oh, zašto, Sijuan? Ne smem da ostanem ovde. Ne smem!

„Niste prve izbeglice koje ovuda prolaze“, kaza Brin kad su i poslednji seljani izašli. Zavalio se u stolicu i odmerio ih. „Ali nikad nismo imali tako čudnu trojku kao što ste vi. Jedna Domanka. Jedna Tairenka?“ Sijuan odsečno klimnu glavom. Ona i Leana ustadoše; tanana, preplanula žena nežno obrisa kolena, a Sijuan jednostavno stade. Min se ustetura i stade kraj njih. „A ti, Serenla?“ Opet se nazirao osmeh na njegovom licu. „Odnekud iz zapadnog Andora, ukoliko razaznajem naglasak.“

„Baerlon“, promrmlja ona, pa se prekasno ugrize za jezik. Neko je mogao znati da Min dolazi iz Baerlona.

„Nisam čuo da je neko do sada imao povoda da beži sa zapada“, reče on ispitivačkim tonom. Nije progovarala, te on to ostavi po strani. „Pošto odradite svoj dug, bićete dobrodošle u moju službu. Život ume biti grub prema onima koji izgube dom, a uboga postelja služavke je ipak bolja od spavanja u grmlju.“

„Hvala, moj lorde“, umiljato reče Leana, praveći takav naklon da je čak i u gruboj haljini za jahanje izgledao kao deo nekog plesa. Min ponovi njene reči, teške kao olovo; nije se naklonila, da je noge ne bi izdale. Sijuan je jednostavno mirovala i gledala u Brina ne progovarajući.

„Šteta što je vaš sadrug odveo i konje. Četiri konja bi značajno umanjila dug.“

„On je bio stranac i bitanga“, kaza mu Leana, glasom koji bi bolje priličio nekoj manje javnoj zgodi. „Mogu reći da je barem meni drago što smo njegovu zaštitu zamenile za tvoju, moj lorde.“

Brin je odmeri – s odobravanjem, pomisli Min – ali rekao je samo: „Makar ćete biti bezbedne od Nemovih.“

Ovome nije usledio odgovor. Min zaključi kako je ribanje podova u Brinovom domu verovatno jednako ribanju podova na posedu Nemovih. Kako da se izvučem odavde? Svetlosti, kako? Tišina potraja; samo je Brin lupkao prstima po stolu. Da nije izgledao ovako postojano, Min bi pomislila da je ostao bez reci. Verovatno je bio nezadovoljan što samo Leana pokazuje zahvalnost; valjda je znao koliko je njihova kazna mogla biti strasnija. Možda su Leanini užareni pogledi i umiljate reči ipak poslužili nečemu – pa ipak, Min zažali što ova žena nije ostala kakve jeste. Vešanje za ruke na seoskom trgu bilo bi bolje od ovoga.

Karalin se najzad vratila, mrmljajući sama za sebe. Njen izveštaj Brinu beše pun bodlji. „Potrebni su dani da se od ovih Nemovih izvuku pošteni odgovori, lorde Garete. Admer bi, kad bih ga pustila, zaradio pet novih štala i pedeset krava. Barem sam uverena da je zaista imao kesu novca; ali koliko je držao u njoj...“ Odmahnula je glavom i uzdahnula. „Nekako ću, na kraju, saznati. Džoni je spreman da povede ove devojke na vaše imanje, ako ste završili.“

„Odvedi ih, Karalin“, reče Brin i ustade. „Kada ih otpošalješ, pridruži mi se u ciglani.“ Ponovo je zvučao premoreno. „Tad Haren kaže da mu treba još vode da bi nastavio da pravi cigle, a samo Svetlost zna gde bismo mogli naći vodu.“ Napustio je trpezariju kao da je potpuno zaboravio na tri žene koje su mu se maločas zaklele na službu.

Džoni je bio, kako se ispostavilo, proćelavi čovek koji ih je doveo iz staje. Sada ih je čekao pred gostionicom, kraj velike kočije s arnjevima, u koju beše upregnut jedan mršav dorat. Nekoliko seljana je čekalo da odgleda njihov odlazak, ali većina se, izgleda, sklonila od vrućine i vratila kućama. Garet Brin već beše odmakao daleko niz prašnjavu ulicu.

„Džoni će vas bezbedno sprovesti do kuće“, kaza Karalin. „Radite kako vam se zapovedi i život vam neće biti težak.“ Odmerila ih je, pogledom oštrim poput Sijuaninog, pa zadovoljno klimnu glavom i odjuri za Brinom.

Džoni im raskrili zastor pozadi na kočiji, ali im ne pomože da se uspenju i posedaju na mesta. Daske behu prekrivene samo šačicom slame, a pod platnenim pokrovom kočije skupila se silna vrelina. Nije progovorio ni reč. Kočija se zanjihala dok se peo na kočijaško sedište – bio je iza platna. Min ga je čula kad je coknuo jezikom, na šta konj povuče kočiju; točkovi su pomalo škripali i povremeno truckali preko rupa u putu.

Stražnji prorez beše dovoljan da Min vidi selo kako nestaje iza njih i ustupa mesto dugim gustišima šipražja i ograđenim poljima. Bila je previše ošamućena da bi progovorila. Sijuanin veliki plan završio se ribanjem lonaca i podova. Nije trebalo da pomaže ovoj ženi, nije trebalo da ostane uz nju. Trebalo je da odjaše za Tir čim joj se ukazala prilika.

„Pa“, najednom prozbori Leana, „uopšte nije prošlo loše.“ Vratila se svom uobičajenom reskom glasu, ali sada je bio obojen uzbuđenjem – uzbuđenjem! – a lice joj beše obliveno rumenilom. „Moglo je biti i bolje, ali sve će se to srediti vežbanjem.“ Tiho se zakikotala. „Nisam ni slutila koliko je zabavno. Kad sam osetila kako mu krv struji...“ Podigla je ruku kojom je dotakla Brinov zglob. „Mislim da se nikada nisam osetila življe. Teta Resara mi je govorila da je zabavnije pripitomljavati muškarce nego sokolove, ali sve do danas to nisam mogla da razumem.“

Kočija se zatresla i Min se pridrža, piljeći u Leanu. „Skrenula si s uma“, konačno kaza. „Koliko smo godina prokockale zakletvom? Dve? Pet? Verovatno se nadaš da će te Garet Brin sve vreme njihati na kolenu! E, pa, nadam se da će te svakog dana previjati preko kolena!“ Leanino zapanjeno lice nije umanjilo Minin gnev. Zar je očekivala da Min bude mirna koliko izgleda? Ali Leana nije bila pravi izvor njenog gneva. Okrenula se i prostrelila Sijuan pogledom. „A ti! Kad odlučiš da se predaš, predaješ se do kraja, baš kao jagnje pred koljačem. Zašto položi baš tu zakletvu? Svetlosti, zašto?“

„Zato“, odvrati Sijuan, „što je to bila jedina zakletva posle koje je sigurno da njegovi ljudi neće danonoćno motriti na nas, u kući ili van nje.“ Izgovorila je to kao nešto najobičnije na svetu, skoro u ležećem položaju na grubim daskama kola. Leana se očito slagala s njom.

„Nameravate da prekršite reč“, prozbori Min, zaprepašćenim šapatom. Ipak je zabrinuto pogledala ka platnu iza kog je sedeo Džoni. Mislila je da ih nije mogao čuti.

„Nameravam da učinim ono što moram“, odlučno ali podjednako smireno kaza Sijuan. „Za dva ili tri dana, kada budem sigurna da nas zaista ne posmatraju, otići ćemo. Bojim se da će nam biti neophodni konji, pošto smo svoje izgubile. Brin sigurno ima bogatu štalu. Za tim ću žaliti.“ A Leana je samo sedela poput mačke s njuškom umazanom mlekom. Mora da je odmah razumela; zato se i zaklela bez oklevanja.

„Biče ti žao da ukradeš konje?“, promuklo upita Min. „Skršićeš zakletvu koju bi skršio samo Prijatelj Mraka, a žalićeš zbog konja? Ne mogu da verujem kakve ste. Ne poznajem vas, ni jednu ni drugu.“

„Zar zaista nameravaš da ostaneš i ribaš posuđe“, upita Leana, jednako tiho kao i one, „dok je Rand tako daleko i drži tvoje srce u džepu?“

Min poćuta, zajapurena. Zažalila je što su saznale za njenu ljubav prema Randu al’Toru.

Ponekad je žalila i što ju je sama spoznala. Muškarac koji je jedva svestan njenog postojanja, takav muškarac. To što je on bio postalo je manje važno od činjenice da je nikada nije dvaput pogledao, ali to je ipak išlo u paru. Poželela je da kaže kako će ispuniti zakletvu i zaboraviti Randa, koliko god potrajalo vraćanje duga. Ali nije mogla da otvori usta. Spaljen da je! Da ga nikad nisam upoznala, ne bih bila u ovom loncu! Tišina, narušena samo ravnomernom škripom točkova i mekim topotom kopita, potraj a toliko dugo da Min oseti neprijatnost. Tada Sijuan progovori: „Nameravam da ispunim ono na šta sam se zaklela. Čim učinim ono što je važnije. Nisam se zaklela da ću mu odmah služiti; čak sam pazila da ne dam ni nagoveštaj toga, strogo govoreći. Sitničarenje, znam, i Garetu Brinu se neće dopasti, ali svejedno je istinito.“

Min klonu, zapanjena, i poče da se zanosi kao i sama troma kočija. „Nameravate da pobegnete, pa da se posle nekoliko godina vratite i predate Brinu? On će prodati vaše kože. Naše kože.“ Tek kada je ovo izgovorila, shvatila je da prihvata Sijuanino rešenje. Beg, povratak, i... Ne mogu! Volim Randa. A on to neće primetiti ako ostatak života provedem radeći u kuhinji Gareta Brina!

„Slažem se, on nije čovek kome se valja zameriti“, uzdahnu Sijuan. „Susrela sam ga već jednom. Bila sam užasnuta danas, misleći da će mi prepoznati glas. Lik se možda menja, ali glas ne.“ Upitno je dotakla svoje lice, kao što je to ponekad, očito nesvesno, činila. „Lica se zaista menjaju“, promrsi. Glas joj potom očvrsnu. „Već sam platila visoku cenu za ono što moram učiniti, platiću i ovu. Kad dođe vreme. Ako biraš između hvatanja za bodljikavu ribu i davljenja, zgrabi ribu i nadaj se najboljem. To je sve, Serenla.“

„Zanimanje služavke je daleko od budućnosti koju bih izabrala“, reče Leana, „ali to je pitanje budućnosti – ko zna šta će se dogoditi pre toga? Odlično pamtim vreme kada mi se činilo da uopšte neću imati budućnost.“ Blago se nasmešila; oči joj behu sanjive, poluzatvorene, a glas somotan. „Osim toga, mislim da ćemo sačuvati kožu. Posle nekoliko godina vežbe, biće mi dovoljno samo nekoliko minuta uz lorda Gareta Brina pa da nas oberučke prihvati i primi u svoje najbolje sobe. Ogrnuće nas svilom, ići ćemo njegovom kočijom kud poželimo.“

Min je ostavi umotanu u sopstvene maštarije. Ponekad joj se činilo da obe ove žene žive u svetu snova. Setila se još nečega, ne previše značajnog, ali sve više napornog. „Ah, Mara, reci mi nešto. Primetila sam da se ljudi smeše kada mi se pomene ime. Serenla. Brin se smešio, i pominjao je vidovitost moje majke. Zašto?“

„Na Starom jeziku“, odvrati Sijuan, „to znači ’tvrdoglava kći’. Zaista si bila tvrdoglava kada smo se upoznale. Nesalomivo.“ Sijuan je ovo izgovorila. Sijuan, najtvrdoglavija žena na čitavom svetu! Smešila se od uva do uva. „Svakako, počela si da se popravljaš. Možda ćemo te u sledečem selu predstaviti imenom Šalinda. To znači mila devojka’. Ili možda...“

Kočija se najednom zatrese snažnije nego ijednom pre, pa ubrza kao da se konj sprema na galop. Tri žene se zapanjeno zgledaše, tresući se kao zrnevlje u situ. Sijuan se pridiže i povuče zastor kočijaševog sedišta u stranu. Džoni je nestao. Bacila se preko drvenog sedišta, zgrabila uzde i povukla svom snagom, dok konj nije stao. Min razmače stražnji zastor i razgleda okolinu.

Put je sada vodio kroz jedan šumarak hrastova, brestova, borića i kožolista. Prašina se još nije slegla nakon njihovog trka. Padala je i po Džoniju, prostrtom na zemlji ukraj utabanog puta, šezdesetak koračaj a dalje.

Min bez razmišljanja iskoči, pa pritrča da klekne kraj krupnog čoveka. Još je disao, ali oči mu behu zatvorene, a krvava brazda na glavi naduvena u ljubičastu kvrgu. Leana je odgurnu i sigurnim dodirom opipa Džonijevu glavu. „Preživeće“, odreza. „Ništa nije slomio, ali kad se probudi, glava će ga danima boleti.“ Sela je na podvijene noge, sklopila ruke, a glas joj poprimi tužan ton. „Ionako ne mogu da mu pomognem. Neka sam spaljena, obećala sam sebi da neću ponovo plakati zbog toga,“

„Pitanje je...“ Min proguta pljuvačku i ponovo progovori. „Pitanje je da li da ga vratimo u kola i povedemo do kuće, ili da – odemo?“ Svetlosti, nisam nimalo bolja od Sijuan!

„Mogle bismo ga odvesti do sledećeg imanja“, obazrivo odgovori Leana.

Sijuan im priđe, vodeći zaprežnog konja kao da se plaši da će je onemoćala životinja ugristi. Pogledala je čoveka na zemlji i namrštila se. „Nije ovo zaradio padom s kočije. Nema ovde ni korena ni kamena da ga tako udari.“ Zagledala se među drveće, a iz šumarka izjaha čovek na velikom crnom pastuvu, vodeći još tri kobile; jedna beše sva kovrdžava, za dve šake niža od ostalih.

Jahač beše visok muškarac u plavom svilenom kaputu, s mačem o boku i talasastom kosom, dugom do širokih ramena – bio je mračan i privlačan, uprkos licu ogrubelom od nekakvog dubokog bola. Poslednji čovek koga je Min očekivala da vidi.

„Je li ovo tvoje delo?“, upita ga Sijuan.

Logan se kiselo nasmeši i ustavi konja pored kočije. „Praćka je korisno oružje, Mara. Vaša je sreća što sam tu. Nisam očekivao da napustite selo još nekoliko časova, a mislio sam da ćete i tada jedva stajati na nogama. Izgleda da je ovdašnji lord popustljiv.“ Lice mu se naprasno još više zamrači, a glas postade poput hrapavog kamena. „Zar ste mislile da ću vas ostaviti u rukama sudbe? Možda je i trebalo. Obećale ste mi nešto, Mara. Želim obećanu osvetu. Pratio sam vas u vašem traganju, do pola puta ka Olujnom moru, a niste mi ni rekle zašto. Nisam postavljao pitanja kako nameravate da mi pružite obećano. Ali sada ću vam reći jedno: vreme vam ponestaje. Završite brzo potragu i ispunite obećanje, ili ću vas pustiti da same tražite svoj put. Uskoro ćete shvatiti da retko koje selo sažaljeva gole i bose strance. Tri zgodne žene, same? Samo pogled na ovo ovde“, dodirnuo je mač, „spasao vas je više puta nego što možete znati. Bolje brzo pronađite to za čim tragate, Mara.“

Nije bio ovako nadmen kada su započele put. Tada je bio ponizan i zahvalan na pomoći – ponizan koliko čovek poput Logana može biti, u svakom slučaju. Izgleda da je za ovo proteklo vreme – budući da je nesvrsishodno iskorišćeno – njegova zahvalnost usahla.

Sijuan nije ustuknula pred njegovim pogledom. „Nadam se da hoću“, odlučno reče, „ali ako želiš da ideš, ostavi naše konje i odlazi. Ako nećeš da veslaš, moraćeš sam da plivaš. Videćeš koliko će te daleko odvesti sama želja za osvetom.“

Loganove krupne šake stegoše uzde tako jako da Min pomisli kako će mu zglobovi popucati. Drhtao je, jedva savlađujući osećanja. „Ostaću još neko vreme, Mara“, najzad reče. „Još neko vreme.“

Na jedan tren, Min ugleda vatreni oreol oko njegove glave, sjajnu krunu od zlata i plavetnila. Sijuan i Leana, naravno, nisu videle ništa, iako su znale za njen dar. Ponekad je viđala nešto u vezi s ljudima – zvala je to sagledavanjima - prizore ili oreole. Ponekad je razumela šta znače. Ova žena će se udati. Ovaj čovek će umreti. Sitnica ili ponešto vrlo krupno, radosno ili sumorno, ali uvek međusobno nepovezano. Aes Sedai i Zaštitnici uvek su imali oreole; obični ljudi nikada. Nije uvek bilo dobro znati takve stvari.

I ranije je videla Loganov oreol, i znala je šta predstavlja. Predstojeću slavu. Ali možda je za njega, više nego za bilo kog muškarca, tako nešto bilo besmisleno. Konja, mač i kaput zaradio je kockanjem, premda Min nije bila uverena da je pri tom pošteno igrao. Nije imao ništa drugo; nije imao smernica osim Sijuaninih obećanja – a kako bi Sijuan mogla da ih ispuni? Samo njegovo ime beše poput smrtne presude. To nije imalo smisla.

Brzo kao što beše i nestalo, Loganu se povrati dobro raspoloženje. Izvukao je podebelu, grubo pletenu kesu ispod pojasa i zazveckao pred njima. „Stekao sam nekoliko novčića. Neko vreme nećemo morati da spavamo po štalama.“

„Čule smo za to“, procedi Sijuan. „Valjda se od tebe ništa bolje nije ni moglo očekivati.“

„Smatraj da je ovo ispomoć tvojoj potrazi.“ Ispružila je ruku, ali on ponovo veza kesu za pojas, uz skoro podrugljiv osmeh. „Ne bih želeo da ti okaljam ruku kradenim novcem, Mara. Osim toga, možda ću ovako biti sigurniji da nećeš pobeći i ostaviti me na cedilu.“

Sijuan je izgledala kao da bi od muke mogla pregristi ekser, ali ne reče ništa. Logan se uspravi u uzengijama i pogleda niz put prema Srcu Izvora. „Vidim stado ovaca i par momaka, dolaze ovamo. Vreme je da jašemo. Trčaće koliko ih noge nose da pronesu vesti.“ Seo je natrag u sedlo, pa pogleda Džonija, još uvek nesvesnog. „Pomoči će i ovom prikanu. Mislim da ga nisam mnogo povredio.“ Min odmahnu glavom; Logan nije prestajao da je iznenađuje. Nikada ne bi pomislila da bi on odvojio trenutak brige za čoveka čiju je glavu upravo olupao.

Sijuan i Leana nisu gubile vreme. Popele su se u svoja sedla s visokim naslonima; Leana je uzjahala sivu kobilu kojoj je nadenula ime Mesečev Cvet, a Sijuan uzjaha Belu, malenu, kudravu kobilu. Za Sijuan to ipak beše više nalik pentranju. Nije bila nikakva jahačica – posle toliko nedelja u sedlu, troma Bela joj se i dalje činila kao bojni konj plamenih očiju. Leana je jahala Mesečev Cvet bez ikakvog napora. Min je znala da se nalazi negde između njih; zajahala je Divlju Ružu, svoju riđu kobilu, znatno spretnije nego Sijuan, i znatno nespretnije nego Leana.

Pošto se lakim kasom uputiše ka jugu, dalje od Srca Izvora, Min upita: „Mislite li da će poći za nama?“ Pitanje beše namenjeno Sijuan, ali odgovori joj Logan.

„Ovdašnji lord? Sumnjam da vas smatra dovoljno važnima. Naravno, možda će poslati nekog, i sigurno će svuda poslati vaš opis. Jahaćemo koliko god budemo mogli bez zaustavljanja, i sutra iznova.“ Činilo se da pokušava da preuzme vodstvo.

„Nismo dovoljno važne“, kaza Sijuan, nezgrapno poskakujući u sedlu. Možda je zazirala od Bele, ali pogled koji je uperila u Loganova leđa govorio je da neće dugo trpeti njegove pokušaje.

Min se, sama za sebe, nadala da im Brin ne pridaje nikakvu važnost. Verovatno i nije. Srećom, nije im znao prava imena. Logan potera svog pastuva još brže, te ona mamuznu Divlju Ružu da održi korak. Skrenula je misli s prošlosti na budućnost.


Garet Brin zapasa kožne rukavice za opasač i podiže somotski šešir uvijenog oboda sa svog pisaćeg stola. Šešir je sledio trenutnu modu Kaemlina. Karalin se starala za to; on nikada nije razmišljao o pomodarstvu, ali ona je smatrala da odela moraju odgovarati društvenom položaju – i svakog jutra mu je pripremala svilu i somot.

Natukao je šešir na teme i spazio svoj senoviti odraz najednom prozoru radne sobe. Lelujav i tanak, kako i dolikuje. Koliko god da je žmirkao, taj sivi šešir i sivi svileni kaput izvezen srebrom niz rukave i oko vrata nije ni podsećao na šlem i oklop na koje beše sviknut. S tim je bilo gotovo. A ovo... Ovo je samo nešto čime se ispunjavaju prazni časovi. To je sve.

„Jesi li siguran da to želiš, lorde Garete?“

Okrenuo se od prozora i pogledao Karalin; stajala je kraj svog ličnog radnog stola, na drugom kraju prostorije. Njen beše zatrpan knjigama za vođenje računa. Sve ove godine njegovog odsustva ona je upravljala posedom, i bez sumnje je to još i sad činila bolje od njega.

„Da si ih uputio da rade kod Admera Nema, kako zakon nalaže, lorde“, nastavi ona, „uopšte ne bi ni bio umešan u ovo.“

„Ali nisam“, odgovori joj on. „I da ponovo biram, isto bih postupio. Z.iaš to podjednako dobro kao i ja – Nem i njegovi rođaci nasrtali bi na njih po čitav dan. A Megan i žene bi im pretvorile život u Jamu usuda – pod uslovom da ih, sticajem nesrečnih okolnosti, ne nađu udavljene u nekom bunaru.“

„Niko, pa ni Megan, ne bi koristio bunar u te svrhe“, procedi Karalin, „s obzirom na ove vremenske prilike. Ipak, razumem tvoj stav, lorde Garete. Ali tek su deo dana i jednu noč u begu. Čim pošalješ glas, saznačeš gde su. Ako nisu nestale.“

„Tad ih može pronaći.“ Tad je imao preko sedamdeset godina, ali i dalje je mogao pronaći trag jučerašnjeg vetra na stenama obasjanim ničim do mesečinom. Takođe, jedva je čekao da preda ciglanu u ruke sinu.

„Ako ti tako kažeš, lorde Garete.“ Ona se nije baš najbolje slagala s Tadom. „Pa, kada ih dovedete natrag, dobro će mi doći u kući.“

Nešto u njenom naizgled običnom tonu podstaklo mu je pažnju. Nagoveštaj zadovoljstva. Otkad je stigao kući, Karalin ga je upoznala s nebrojenim zgodnim domaćicama i seljankama, više nego voljnim da pomognu lordu da zaboravi svoju muku. „Skršile su zakletvu, Karalin. Bojim se da im sleduje polje.“

Usne joj se za tren beznadežno stegoše, potvrđujući njegove sumnje; glas joj je ipak ostao istovetan. „Možda one dve, lorde Garete, ali Domankina ljupkost bi time bila protraćena. Bila bi izvanredna služavka za trpezom. Izuzetno lepa devojka. Ipak, svakako će biti po tvojoj želji.“

Dakle, Karalin je odabrala nju. Zaista, izuzetno lepa devojka. Premda neobična, različita od Domanki koje je ranije upoznao. Pomalo neodlučna tu, pomalo prenapadna tamo; kao da je prvi put iskušavala svoje umeće. To ;e, naravno, nemoguće. Domanke uče svoje kćeri da vrte muškarce oko prsta još od kolevke. Priznao je, ipak, da nije bila neuverljiva. Čim ju je Karalin izabrala među svim ostalim seoskim devojkama... Bila je izuzetno lepa.

Ali zašto onda nije bio obuzet njenim likom? Zašto je neprestano mislio na one plave oči? Izazivala ga je, kao da žali što nema mač pri ruci. Uplašena, ali odlučna da ne posustane pred strahom. Mara Tomanes. Bio je ubeđen da će održati reč, makar i bez zakletve. „Dovešću je natrag“, promrsio je sam za sebe. „Saznaću zašto je prekršila zakletvu.“

„Kako ti kažeš, lorde“, reče Karalin. „Pomislila sam da bi možda mogla zameniti tvoju sluškinju u spavaćoj sobi. Sela je ostarila, više joj nije lako da trči uz stepenice kad ti nešto ustreba po noći.“

Brin zatrepta. Šta? Oh, Domanka. Odmahnuo je glavom na Karalinine gluposti. Ali zar je i sam bio išta manje budalast? Bio je lord ovog mesta; trebalo je da ostane tu i stara se o svojim ljudima. Ipak, Karalin se brinula za to bolje nego što je on umeo, svih ovih godina kako je on bio odsutan. On se razumeo samo u logorovanje, u vojsku i ratne pohode, možda pomalo i u dvorsko spletkarenje. Bila je u pravu. Trebalo bi da raspasa mač i skine taj glupi šešir, da joj dozvoli da zapiše opise žena i...

Umesto toga, rekao je: „Pričuvaj se Admera Nema i njegovih. Trudiće se da te prevare, koliko god mogu.“

„Kako zapovedaš, lorde.“ Reči su bile pune poštovanja; njihov ton mu je saopštio da bi mu bolje bilo da sopstvenog dedu podučava šišanju ovaca. Zakikotao se sebi u bradu i izašao napolje.

Kuća je, u suštini, bila samo neverovatno prerasla seoska gazdinska kuća – dva prostrana sprata opeke i kamena, pod krovom od crepa, koja su pokolenjima Brinovih neprekidno proširivana. Kuća Brin posedovala je ovu zemlju – ili je bila posed ove zemlje – otkad je Andor iskovan iz olupine carstva Artura Hokvinga, pre hiljadu godina. Za sve to vreme slala je sinove da se bore u ratovima Andora. On je završio sa ratovanjem, ali za kuću Brin je prekasno. Bilo je previše ratova, previše bitaka. Poslednji je od svoje krvi. Bez žene, bez sina ili kćeri. Okončao je lozu. Sve stvari moraju doći do kraja; Točak vremena se okreće.

Dvadeset muškaraca čekalo je pokraj osedlanih konja u popločanom dvorištu ispred kuće. Većini kosa beše još više osedela nego njemu, a neki behu i oćelavili. Sve sami iskusni vojnici, nekadašnji pešadinci, predvodnici i stegonoše koji su svojevremeno bili u njegovoj službi. Džoni Sagrin, nekadašnji stariji stegonoša Garde, stajao je u prvom redu, sa zavojem oko glave, iako su njegove kćeri i unuci, kao što je Brin dobro znao, učinili sve da ga zadrže u krevetu. Bio je jedan od retkih među prisutnima koji je imao porodicu, ovde ili bilo gde drugde. Većina je ponovo pristupila službi Gareta Brina jer bi u suprotnom mogli samo da propijaju svoju mirovinu uz pripovedanja koja niko do drugih ostarelih vojnika ne želi da sluša.

Svi su pripasali mačeve preko kaputa, a nekolicina je nosila i duga konjička koplja čeličnih vrhova. Ta koplja su godinama čekala okačena o zid, sve do ovog jutra. Iza svakog sedla, iznad prepunih bisaga, beše svijeno i po debelo ćebe, i još pokoji lonac, zdela i vodena mešina povrh njih – baš kao da, umesto u lov na tri žene koje su spalile štalu, polaze u rat. Ovo im je bila prilika da ponovo prožive stare dane, ili da se bar užive u taj osećaj.

Pitao se da li je to ono što ni njemu samom ne da mira. Svakako je bio previše star da jaše za lepim očima neke žene koja bi mu mogla biti kći, ako ne i unuka.

Nisam tolika budala, odlučno reče sam sebi. Karalin će se bolje snalaziti dok joj on nije na smetnji.

Jedan mršav, uškopljen dorat galopom dojuri kroz drvored hrastova iza kog je ležao put, a jahač iskoči iz sedla i pre nego što se konj zaustavio; čovek posrnu, ali ipak stiže da propisno salutira, stavljajući pesnicu nad srce. Barim Hal, snažan i žilav čovek jajaste, naborane glave i gustih belih obrva – kao da nadomeštaju manjak kose – pre mnogo godina služio je Brinu kao stariji predvodnik odreda. „Zovu li te to ponovo u Kaemlin, moj kapetan-generale?“, zadihano upita.

„Ne“, odreza Brin pregrubo. „Kako to juriš, kao da ti je kairhijenska konjica za petama?“ Neki konji se uzjoguniše, osetivši stanje u kome se dorat nalazio.

„Ovako sam jaho samo kad smo mi njih jurili, moj lorde.“ Barimov osmeh nestade čim je shvatio da ovo Brinu nije zabavno. „Pa, moj lorde, video sam konje, i pomislih...“ Ponovo ga je pogledao u lice i preskočio taj deo. „Pa, zapravo, imam i neke vesti. Navratih do Novog Brema da posetim sestru i čuh dosta toga.“

Novi Brem bio je stariji od Andora – „Stari" Brem je razoren u Troločkim ratovima, hiljadu godina pre Artura Hokvinga – i uvek je imao sveže vesti. Pogranični gradić, podalje od Brinovog poseda, na istoku, na putu što povezuje Kaemlin i Tar Valon. Uprkos Morgazinom trenutnom ponašanju, trgovci sigurno i dalje promiču njime. „Pa hajde, čoveče. Kakve su vesti?“

„Uh, samo ne znam odakle da počnem, lorde.“ Barim se nesvesno ispravi, kao da podnosi izveštaj starešini. „Najvažnije, reko bih, kažu da je Tir pao. Aijeli osvojili sami Kamen, a Mač Koji Se Ne Može Dotaći dotaknut je, ko išta. Neko ga je, kažu, izvukao.“

„Neki Aijel izvukao mač?“, s nevericom upita Brin. Aijeli bi radije umrli nego da dodirnu mač; u to se uverio u Aijelskom ratu. Opet, pričalo se da Kalandor uopšte i nije mač. Šta god to značilo.

„Nisu rekli, lorde. Čuo sam imena, Ren-neki-tamo, često ga pominju. Al’ govorili su to ko da svako već zna da je istina, a ne neko govorkanje.“

Brinovo čelo ostade namršteno. Ako je ovo istina, gore je od svake nevolje. Ako je Kalandor oslobođen, Zmaj se ponovo rodio. Po Proročanstvima, to je značilo da se bliži Poslednja bitka, i oslobađanje Mračnog. Ponovorođeni Zmaj će spasti svet, kažu Proročanstva. I uništiti ga. Samo ovo je bilo dovoljno važno da natera Hala u galop. Ali naborani čovek nije završio. „Vesti iz Tar Valona su skoro jednako krupne, moj lorde. Kažu da imaju novu Amirlin Tron. Elaida, moj lorde, ona što beše kraljičina savetnica.“ Hal najednom zatrepta i hitro nastavi; o Morgazi se nije smelo govoriti, i premda to Brin nikada nije izgovorio, svaki čovek na imanju je to znao. „Kažu da je stara Amirlin, Sijuan Sanče, umirena i pogubljena. Logan je umro, takođe. Onaj lažni Zmaj što su ga prošle godine zarobili i smirili. Pričali su to baš ko da se zbilja desilo, moj lorde. Neki od njih rekoše da su bili u Tar Valonu kad je sve to izbilo.“

Logan nije bio krupna vest, iako je tvrdnjom da je Ponovorođeni Zmaj lično započeo rat u Geldanu. Poslednjih je godina bilo nekoliko lažnih Zmajeva. Ipak, umeo je da usmerava; to je bila činjenica. Sve dok ga Aes Sedai nisu smirile. Pa, nije bio prvi muškarac koga su one uhvatile i odsekle od Moći da više nikada ne usmerava. Govorilo se da takvi ljudi, bilo lažni Zmajevi ili obične sirote budale koje su se zamerile Crvenom ađahu, ne mogu dugo poživeti. Govorilo se da sami odustaju od života.

Sijuan Sanče je, međutim, bila velika novost. Upoznao ju je jednom prilikom, pre skoro tri godine. Žena koja je tražila pokornost, nikada ne nudeći razloge. Čvrsta kao stara čizma, s turpijom umesto jezika, uz narav medveda sa zuboboljom. Začudilo ga je što nije golim rukama rastrgla svaku nadobudnicu koja bi poželela da je smeni. Umirenje žena bilo je istovetno kao i smirivanje muškaraca, ali daleko rede. Naročito kad je posredi Amirlin Tron. Za tri hiljade godina, samo dve Amirlin doživele su takvu sudbu – toliko je Kula priznavala, premda je bilo moguće da su sakrile još dva tuceta takvih slučajeva; Kula je veoma umešno skrivala svoje tajne. Ali pogubljenje povrh umirenja činilo se suvišnim. Pričalo se da žene to ne podnose nimalo bolje od muškaraca.

Sve je to smrdelo na nevolju. Znalo se da Kula ima tajne saveznike, veze do brojnih prestola i moćnih gospodara i gospa. Pošto je nova Amirlin uspostavljena na ovaj način, neko će sigurno oprobati da li Aes Sedai i dalje motre toliko pomno. A kad taj druškan u Tiru ućutka svakog ko mu se suprotstavi – a takvih neće biti mnogo, ako je zaista osvojio Kamen – poći će dalje, ka Ilijanu ili Kairhijenu.

Pitanje je samo koliko će se brzo kretati? Hoće li se sila okupljati protiv njega, ili oko njega? Izvesno je da je on pravi Ponovorođeni Zmaj, ali plemićke kuće će, kao i narod, pristupati različitim stranama. A ako i zbog Kule izbiju tričava gloženja...

„Matora budalo“, promrsio je. Kad vide da se Barim trgao, dodade: „Ne ti, već jedna druga matora budala.“ Ništa se od toga njega više nije ticalo. Ništa do odluke na koju će stranu stupiti kuća Brin kada dođe vreme za to. Mada to nikom i neće biti bitno, osim da bi znali da li da ga napadnu ili ne. Brinovi nisu bili ni moćna ni velika kuća.

„Uh... lorde?“ Barim se osvrnu ka ljudima koji su čekali kraj konja. „Mislite li da bi’ vam mogo zatrebati?“

Nije čak ni pitao kuda će, ni zašto. Nije bio jedini kome je dosadio seoski život. „Sustigni nas kad prikupiš opremu. Za početak, spuštaćemo se ka jugu, Putem četiri kralja.“ Barim otpozdravi i odjuri, vukući konja za sobom.

Brin se pope u sedlo i bez reči mahnu rukom. Ljudi napraviše kolonu iza njega, dvojica po dvojica, i pođoše niz drvored hrastova. Bio je rešen da dobije odgovore. Pa makar morao upotrebiti grubost, uhvatiće tu Maru za vrat i dobiće odgovore.


Visoka gospa Alteima osetila se mnogo lakše kada su se kapije kraljevske palate Andora otvorile i propustile njenu kočiju. Nije bila sigurna da će tako biti. Njena poruka je dugo putovala ka palati, a odgovor je bio još sporiji. Njena služavka, mršava devojka pokupljena u Kaemlinu, skoro da je poskakivala od sreće, razrogačenih očiju, uzbuđena što se konačno našla u palati. Alteima rastvori svoju čipkastu lepezu i pokuša da se rashladi. Još nije prošlo ni podne; najgora vrućina je tek nastupala. Kad se samo seti koliko joj se Andor nekada činio prohladnim. Užurbano, još jednom se podsetila šta treba da kaže. Bila je lepa žena – tačno je znala koliko lepa – krupnih smeđih očiju zbog kojih su je neki greškom smatrali nevinom, čak i bezopasnom. Nije bila ni jedno ni drugo, ali veoma joj je odgovaralo što su ostali u zabludi. Naročito ovde, na ovaj dan. U kočiju je uložila skoro sve preostalo zlato koje je sačuvala bežeči iz Tira. Da bi ponovo dobila na važnosti, potrebni su joj moćni prijatelji, a u Andoru nije bilo moćnijih od žene kojoj je krenula u posetu.

Kočija se zaustavila ispred vodoskoka, u dvorištu ograđenom kamenim stubovima, ijedan lakej u crveno-beloj livreji požuri da otvori vrata. Alteima jedva da je obraćala pažnju na dvorište ili na slugu; um joj je bio potpuno usmeren na predstojeći sastanak. Crna kosa joj beše razasuta od biserne kapice do polovine leđa, a mnoštvo malenih prevoja njene svilene haljine zelene kao more takođe beše ukrašeno biserima. Imala je već jedan kratkotrajan susret sa Morgazom, pre pet godina, za vreme jedne državničke posete; bila je to žena koja zrači silom, uzdržana i dostojanstvena, kako i dolikuje kraljici. Takođe, bila je verna andorskim načelima, što je podrazumevalo određenu usiljenost. Gradske glasine o njenom ljubavniku – nekom, izgleda, ne previše cenjenom muškarcu – nikako se nisu poklapale s tim. Ipak, po onome što je Alteima upamtila, ova formalna haljina visokog okovratnika trebalo bi da zadovolji Morgazu.

Čim Alteimine cipelice čvrsto stadoše na kamenom popločano tle, sluškinja Kara iskoči iz kočije i poče da se petlja oko nabora njene haljine – sve dok Alteima nije razdraženo sklopila lepezu i udarila njome curu po zglobu; dvorište palate nije mesto za takve stvari. Kara se – kakvo budalasto ime – trže unazad i steže zglob, s bolom u očima, na ivici suza.

Alteima je stezala usne od besa – ta devojka ne ume da primi ni blag prekor. Samo se zavaravala da će moći da joj posluži kao sluškinja; previše je očigledno da nije pripremljena za to. Ali gospa mora imati služavku, naročito ako namerava da se razlikuje od svih onih silnih izbeglica u Andoru. Videla je toliko muškaraca i žena kako rade mukotrpne poslove na suncu, čak i neke koji prose na ulicama odeveni u ostatke nošnji kairhijenskog plemstva. Učinilo joj se da je nekoliko njih i prepoznala. Možda bi mogla da primi nekog od njih u službu; ko bi bolje od jedne gospe poznavao dužnosti gospine sluškinje? Trebalo bi da jedva čekaju priliku za tako lagan rad. Možda bi bilo zanimljivo imati nekadašnju „prijateljicu" kao sluškinju. Za danas je ipak prekasno. Ova neuka služavka, meštanka, bila je jasan znak da je Alteima na ivici sredstava, i sama na korak od prosjačenja.

Napravila je izraz brige i nežnosti. „Jesam li te povredila, Kara?“, umilno upita. „Ostani ovde, u kočiji, da ti se zglob oporavi. Sigurna sam da će ti neko doneti hladne vode za piće.“ Prenerazila ju je bezumna zahvalnost na devojčinom licu.

Ljudi u livrejama bili su obučeni da se ne obaziru ni na šta. Ipak, Alteimina brižnost će se pročuti, jer sluge su, koliko ona zna, sluge.

Jedan visok mladić u crvenom kaputu belog okovratnika i uglačanom pločanom oklopu Kraljičine garde na prsima nakloni joj se, s rukom na dršci mača. „Ja sam poručnik straže Talanvor, visoka gospo. Ako izvoliš poći za mnom, sprovešću te do kraljice Morgaze.“ Ponudio joj je ruku i ona je prihvati, ali inače joj nije obuzimao pažnju. Vojnici niži od generala i lordova nisu je zanimali.

Dok ju je vodio širokim hodnicima punim užurbanih muškaraca i žena u službenim odelima – sklanjali su joj se s puta, naravno – pažljivo je posmatrala fine tapiserije, kovčege i ormare ukrašene slonovačom, zdele i vaze od srebra i zlata, ili krhkog porcelana Morskog naroda. Kraljevska palata nije pokazivala izobilje dostojno Kamena Tira, ali Andor je ipak bio bogata zemlja, možda i ravna Tiru. Odgovarao bi joj neki stariji lord, koga mlada žena još može obrlatiti; po mogućstvu neki od slabijih i nesigurnijih. Ali sa ogromnim zemljišnim posedom. To bi bio dobar početak, dok ne pronađe gde su niti moći skrivene u Andoru. Ono nekoliko reči koje je pri prethodnom susretu razmenila sa Morgazom nisu bile baš najbolji uvod, ali posedovala je nešto što jedna moćna kraljica sigurno želi i što joj treba. Određeno znanje.

Talanvor je najzad uvede u ogromnu dvoranu, čiji strop beše oslikan pticama, oblacima i otvorenim nebom; pred kaminom od uglačanog belog mermera stajale su pozlaćene stolice izvanredno ukrašene duborezom. Polusvesno, Alteima zadovoljno primeti da je široki crveno-zlatni tepih poreklom iz Tira. Mladić kleče na jedno koleno. Najednom je progovorio grubljim glasom: „Moja kraljice, kao što ste zapovedili, doveo sam visoku gospu Alteimu od Tira.“

Morgaza mu odmahnu da se udalji. „Dobro došla, Alteima. Drago mi je što te ponovo vidim. Sedi, da porazgovaramo.“

Alteima se neznatno nakloni i promrmlja reči zahvalnosti, pa sede. Zavist se grušala u njoj. Upamtila je Morgazu po lepoti, ali ju je njena zlatna kosa podsetila da sećanja blede. Morgaza beše ruža u punom cvatu, spremna da zaseni svaki drugi cvet. Alteima je razumela zašto je mladi vojnik posrćući napustio sobu. Samo joj beše drago što je izašao, jer bi u suprotnom osećala kako ih upoređuje.

Pa ipak, nešto se promenilo. Znatno. Morgaza, milošću Svetlosti kraljica Andora, braniteljka kraljevstva, zaštitnica naroda i visoko sedište kuće Trakand, nekada tako povučena, dostojanstvena i pristojna, bila je u haljini od bleštave bele svile, s toliko razgolićenim grudima da bi se postidele i krčmarice po Maulu, toliko pripijenoj uz kukove i prepone kao da je krojena za tarabonsku prostitutku. Glasine su očito bile istinite. Morgaza je imala ljubavnika. Čim se ovoliko izmenila, jasno je da ona udovoljava njemu, a ne on njoj. Morgaza je još sijala snagom i prisebnošću dovoljnima da ispune celu sobu, ali je ta haljina umanjivala i jedno i drugo.

Alteima se oseti dvostruko zadovoljnije što je obukla visoku kragnu. Žena koja je toliko obuzeta nekim muškarcem mogla bi da prasne u ljubomorni bes iz bilo kog, pa i najmanjeg razloga, a ponekad i bez njega. Kada bi upoznala Gebrila, ophodila bi se prema njemu s najvećom ravnodušnošću koju pristojnost dozvoljava. Čak i najmanja sumnja da je samo pomislila da preotme Morgazi ljubavnika mogla bi je odvesti pravo na vešala, umesto na samrtnu postelju bogatog muža. I sama bi tako postupila.

Jedna žena u crveno-belom odelu donese odlično murandijsko vino i nasu ga u kristalne pehare, s duboko urezanim prkosnim lavovima Andora. Morgaza podiže pehar, a Alteima primeti njen prsten – motiv zlatne zmije koja proždire sopstveni rep. Takav prsten nosile su žene školovane u Beloj kuli – Aes Sedai i poneka od onih koje nisu stekle to zvanje – kao što je bila Morgaza. Već hiljadu godina, običaj je bio da kraljice Andora prolaze obuku u Kuli. Ali sva usta su govorkala o razdoru između Morgaze i Tar Valona, dok bi raspoloženje protiv Aes Sedai brzo nestalo sa ulica, samo da je Morgaza tako želela. Zašto onda još nosi prsten? Alteima odluči da pažljivo bira reči dok ne sazna odgovor.

Poslužiteljka se povuče na dalji kraj sobe, dovoljno daleko da ne čuje razgovor, ali da vidi kada ponestane vina. Morgaza otpi i progovori: „Odavno se nismo videle. Je li ti muž dobro? Je li sa tobom u Kaemlinu?“

Alteima užurbano prepravi zamisli. Smatrala je da Morgaza ne zna da se udala, ali oduvek joj je dobro išlo brzo razmišljanje. „Tedosijan je bio dobro kada sam ga poslednji put videla.“ Neka Svetlost uredi da umre, što pre. Sada je trebalo nastaviti. „Bio je u nedoumici da li da se prikloni tom Randu al’Toru, a to je opasan korak. Koliko je samo lordova povešano kao da su prosti lupeži.“

„Rand al’Tor“, zamišljeno prošapta Morgaza. „Upoznala sam ga. Nije mi izgledao kao neko ko će sebe prozvati Ponovorođenim Zmajem. Preplašeni mali pastir; trudio se da prikrije strah. Pa ipak, kad se prisetim, zaista je izgledao kao da traži neki – izlaz.“ Plave joj oči odlutaše u misli. „Elaida me je upozoravala na njega.“ Kao da je nesvesno izgovorila ove poslednje reči.

„To znači da ti je Elaida bila savetnica?“, oprezno upita Alteima. Znala je da je tako, i zbog toga su glasine o raskolu bile još manje verovatne. Morala je da sazna istinu. „Sigurno si joj našla zamenu, sada kada je postala Amirlin.“

Morgazin pogled se grubo zaoštri. „Nisam!“ Sledećeg trena glas joj ponovo postade blag. „Moja kći Elejna na obuci je u Kuli. Već se uspela među Prihvaćene.“

Alteima zaleprša lepezom, moleći se da joj znoj ne probije na čelo. Ako Morgaza ni sama ne zna šta oseća prema Kuli, nije moglo biti slobodnog razgovora. Njen naum nalazio se na rubu propasti.

Kraljica izbavi i nju i njen naum: „Kažeš da se tvoj muž predomišljao u vezi s Random al’Torom. A ti?“

Malo je nedostajalo da odahne od olakšanja. Morgaza je možda postala poput priproste seljanke prema tom Gebrilu, ali i dalje je imala razumevanja za moć i moguće opasnosti po njeno kraljevstvo. „Pa, naravno, pomno sam ga posmatrala u Kamenu.“ To je sigurno bilo dovoljno da poseje seme, ako je to uopšte bilo potrebno. „On usmerava, a takvog se muškarca uvek treba plašiti. Pa ipak, on jeste Ponovorođeni Zmaj. U to nema sumnje. Kamen je pao, a Kalandor je u tom trenu bio u njegovoj ruci. Proročanstva... Bojim se da moram prepustiti odluke o Ponovorođenom Zmaju mudrijima od sebe.

Znam jedino da ne želim da ostanem tamo gde on vlada. Čak ni visoka gospa Tira ne može hrabrošću dostići kraljicu Andora.“

Zlatokosa žena je pronicljivo pogleda; pobojala se da nije prevršila meru s laskanjem. Neki ne vole kada je previše otvoreno. Ali Morgaza se jednostavno ponovo naslonila i otpila vino. „Pričaj mi o njemu, o tom čoveku koji će nas navodno spasti, i uništiti u isti mah.“ Uspeh. Ili barem početak uspeha.

„Veoma je opasan, čak i kada izuzmemo Moć. Lav se čini lenjim, polusanjivim, ali iznenada juriša; tada otkriva brzinu i moć. Rand al’Tor izgleda nevino, ne lenjo, i naivno, a ne sanjivo; ali kada napadne... Ne poštuje ni ime ni položaj. Nisam preterala kada pomenuh povešane lordove. On je izvor bezumlja. Pod njegovim novim zakonom, u Tiru se čak i visoki lord ili gospa mogu naći pred magistratom i pretrpeti novčane ili još teže kazne pod optužbama seljana i ribara. On...“

Držala se isključivo svog viđenja istine; kad ustreba, umela je da govori istinu podjednakom brzinom kao izmišljotine. Morgaza je polako ispijala vino i slušala; Alteima bi možda i pomislila da se kraljica dokoličarski izležava da joj u očima nije jasno videla kako upija i pamti svaku reč. „Moraš razumeti“, završi Alteima, „da sam ovako samo dodirnula površinu. Rand al’Tor i njegova dela u Tiru predmet su za čitave sate razgovora.“

„Imaćeš ih“, reče Morgaza, a Alteima se nasmeja u sebi. Uspeh. „Je li istina“, nastavi kraljica, „da je doveo Aijele u Kamen?“

„Oh, da. Grdni divljaci. Pola lica im je skriveno; čak im i žene izgledaju spremne da ubiju na prvi pogled. Otpratili su ga kao psi, raspirujući strah, i usput otimali sve što im se svidelo u Kamenu.“

„Smatrala sam to najluđim glasinama“, priseti se Morgaza. „Bilo je pomena o tome protekle godine, ali Aijeli nisu napuštali Pustaru već dvadeset godina, još od Aijelskog rata. Svetu svakako nije potreban taj Rand al’Tor, čim je rešio da nanovo obruši Aijele na nas.“ Pogled joj se opet izoštri. „Rekla si da su ga otpratili. Zar su otišli?“

Alteima klimnu glavom. „Baš pre nego što sam napustila Tir. On je sa njima.“

„Sa njima!“, uzviknu Morgaza. „Plašila sam se da je već u Kairhijenu...“

„Imaš li gošću, Morgaza? Trebalo je da me obavestite, pa da joj poželim dobrodošlicu.“

Jedan krupan, visok čovek uđe u prostoriju. Bio je odeven u crven, zlatom izvezen kaput, skladan na njegovim ogromnim ramenima i plećima. Alteima nije ni morala da vidi ozarenost Morgazinog lica kako bi zaključila da je to lord Gebril; dovoljan dokaz bilo je to što je tako samouvereno prekinuo kraljicu u pola reči. Pomerio je jedan prst, i služavka se smesta nakloni i izađe. Izgleda da nije tražio Morgazinu dozvolu ni da bi naređivao slugama. Bio je taman, ali neverovatno zgodan, a slepoočnice mu behu zakriljene belinom.

Alteima se pribra i izvede jedan polusrdačan osmeh, kao pred nekim postarijim stricem, bez imalo moći, bogatstva ili uticaja. Iako je izgledao neverovatno dobro, nikada ne bi pokušala da ga potčini sebi – čak i kada ne bi pripadao Morgazi. Iz njega je isijavala možda i veća moć nego iz kraljice.

Gebril stade kraj Morgaze i položi dlan na njeno golo rame, očito po navici. Morgazi je, izgleda, malo nedostajalo da nasloni obraz na njegovu ruku, ali njegove oči behu uprte u Alteimu. Ona beše navikla na poglede muškaraca, ali od ovih očiju postalo joj je neudobno; prodirale su preduboko, videle previše toga.

„Dolaziš iz Tira, gospo?“ Naježila se od njegovog dubokog glasa; koža, čak i kosti, kao da joj uroniše u ledenu vodu, ali trenutna napetost iznenada splasnu. Morgaza mu je odgovorila; Alteima nije mogla ni da zausti pod njegovim pogledom. „Ovo je visoka gospa Alteima, Gebrile. Govorila mi je o Ponovorođenom Zmaju. Bila je u Kamenu Tira kada je pao. Gebrile, Aijeli su zaista bili...“ Stisak njegove ruke ju je zadržao. Preko lica joj blesnu gnev, ali u isti čas nestade i ustupi mesto toplom osmehu.

Njegov pogled, još uvek na Alteimi, ponovo odasla isti led ka njoj, samo što je ona ovog puta glasno zaustavila dah. „Mora da si se umorila od tolike priče, Morgaza“, reče on ne pomerajući oči. „Previše radiš. Idi u krevet da odspavaš. Idi sada. Probudiću te kad se dovoljno odmoriš.“

Morgaza smesta ustade, i dalje opčinjeno nasmejana. Oči kao da joj behu pomalo razvodnjene. „Da, umorna sam. Idem da odspavam, Gebrile.“

Iskliznula je iz sobe, i ne osvrnuvši se ka Alteimi, ali gošćina pažnja beše potpuno usmerena na Gebrila. Srce joj je brže kucalo; dah joj je postao teži. Svakako je bio najpoželjniji muškarac koga je videla. Najveći, najjači, najmoćniji... hvalospevi joj poplaviše razum. Ni Gebril nije obratio pažnju na Morgazin odlazak. Zauzeo je kraljičinu stolicu, ispružio noge u čizmama i zavalio se. „Reci mi zašto si došla u Kaemlin, Alteima?“ Ponovo je osetila led. „Želim potpunu istinu, ali ukratko. Pojedinosti mogu dobiti kasnije, ako budem želeo.“

Nije oklevala. „Pokušala sam da otrujem muža, i morala sam pobeći pre nego što mi Tedosijan i ona kurva Estanda učine isto, ili još gore. Rand al’Tor je nameravao da im to i dozvoli, da poslužim za primer.“

Lice joj se iskrivi u grč očaja. Ne zato što je toliko dugo skrivala tu istinu, već zato što je osećala kako želi da mu udovolji, više nego ma kome na svetu, a morio ju je strah da će biti odbijena. Ali on je želeo istinu. „Odabrala sam Kaemlin zato što nisam mogla da trpim Ilijan, a premda je Andor jedva malo bolji, Kairhijen leži u ruševinama. U Kaemlinu mogu pronaći bogatog muža, nekog ko bi po potrebi mogao da me štiti, i iskoristiti njegovu moć da...“

Zaustavio ju je pokretom ruke i zasmejao se. „Opaka mačkica, doduše lepa. Možda dovoljno lepa da se može zadržati, ako pazi na zube i kandže.“ Lice mu naprasno postade ozbiljnije. „Reci mi sve što znaš o Randu al’Toru, a naročito o njegovim prijateljima, saputnicima i saveznicima, ako ih ima.“ Pričala je sve dok joj se usta i grlo nisu osušili, a glas raspukao i promukao. Nije dohvatala pehar dok joj nije naredio da pije; sasula je vino u sebe i nastavila. Zadovoljiće ga. Zadovoljiće ga bolje nego što bi Morgaza mogla i da pomisli.

Sluškinje zaposlene u Morgazinoj spavaćoj sobi hitro se nakloniše, iznenađene što je susreću usred jutra. Oterala ih je iz sobe i prilegla na krevet, ne svlačeći haljinu. Neko vreme je ležala, zagledana u pozlaćene rezbarije. Ovde nije bilo andorskih lavova, već samo ruže. Za krunisanu Ružu Andora, i ruže su joj pristajale bolje od lavova...

Dosta je tvrdoglavosti, prekorila je samu sebe, a potom se zapitala zašto. Rekla je Gebrilu da je umorna, a potom – ili je on to rekao njoj? Nemoguće. Ona je kraljica Andora, nijedan čovek ne može da joj zapoveda. Garet. Zašto se sada setila Gareta Brina? On joj svakako nikada nije zapovedao; kapetan-general kraljičine garde služio je kraljici, a ne obratno. Ali bio je tvrdoglav, kadar da se ukopa sve dok je ne ubedi u svoj stav. Zašto mi on pada na pamet? Volela bih da je ovde. To beše čista glupost. Proterala ga je zato što joj se protivio; nije se više sećala povodom čega, ali to nije bilo bitno. Protivio joj se. Uspomene i osećanja prema njemu behu joj potpuno zamagljeni, kao da ga godinama nije videla. Začelo nije moglo proći toliko vremena? Dosta tvrdoglavosti!

Oči joj se sklopiše, i smesta je zaronila u san, san opterećen mučnim snovima o bežanju od nečega što ne može da vidi.

Загрузка...