25 Povratak u Bandar Eban

Rand i Min se nisu najavili kada su došli u Bandar Eban. Prošli su kroz kapiju i ušli u jednu uličicu, a pratile su ih dve Device - Lerijan i Hejdija - kao i Nef, visoki Aša'man četvrtaste brade. Device su otišle u izvidnicu do kraja uličice, sumnjičavo osmatrajući grad. Rand pođe napred i spusti ruku na Hejdijino rame, smirujući vitku ženu koja je delovala usplahireno zbog toga što su Randovi telohranitelji tako malobrojni. Bio je u smeđem plaštu.

Oblaci se raspršiše na nebu, rastačući se iznad grada u odgovor na Randov dolazak. Min diže pogled, osećajući kako joj toplota obliva lice. Uličica je grozno smrdela - na otpad i izmet - ali topao lahor prolete kroz nju terajući smrad.

„Moj gospodaru Zmaju", obrati mu se Nef, „ovo mi se ne sviđa. Trebalo bi da si bolje čuvan. Hajde da se vratimo i okupimo..."

„Sve će biti u redu, Nefe", prekide ga Rand, pa se okrenu ka Min i pruži joj ruku.

Ona je prihvati i pridruži mu se. Nef i Device su imali naređenja da ih prate sa izvesne daljine, pošto su upadljivi.

Kada Min i Rand stupiše na jedan od mnogobrojnih drvenih pločnika domanske prestonice, ona u zaprepašćenju prinese ruku ustima. Prošlo je tek malo vremena od Randovog odlaska. Kako se grad u tolikoj meri promenio?

Ulica je bila prepuna bolešljivih i prljavih ljudi, koji su se ogrnuti ćebadima nabili uza zidove. Na pločnicima nije bilo mesta za kretanje; Min i Rand su morali da kroče u blato kako bi nastavili svojim putem. Ljudi su kašljali i ječali, a Min je shvatila da smrad nije ograničen na onu uličicu. Kao da čitav grad bazdi. Nekada su barjaci visili s brojnih zgrada, ali u međuvremenu su strgnuti i iscepani kako bi služili kao pokrivke ili ogrev.

Na većini zgrada prozori su bili polomljeni i u njima su se po sobama i hodnicima gurale izbeglice. Dok su Min i Rand hodali, ljudi su se okretali da ih gledaju. Neki su izgledali kao da su u bunilu, dok su drugi delovali izgladnelo. I opasno. Mnogi su bili Domanci, ali među njima kao da je bilo i mnoštvo ljudi svetlije puti. Možda je reč o izbeglicama sa Almotske ravnice ili iz Saldeje. Dok su prolazili pored družine mladih siledžija, koji su lenstvovali na ulazu u jednu uličicu, Min je olabavila nož u rukavu. Možda je Nef bio u pravu. Sve joj to ne deluje bezbedno.

„Ovako sam hodao kroz Ebou Dar", tiho reče Rand. Ona odjednom postane svesna njegovog bola. Bremena griže savesti, bolnijeg od rana u njegovom boku. „Delimično sam se i zbog toga promenio. Ljudi u Ebou Daru bili su srećni i siti. Nisu izgledali ovako. Seanšani vladaju bolje od mene."

„Rande, ti nisi odgovoran za ovo", kaza mu Min. „Nisi bio ovde da..."

Njegov bol se poveća, a ona shvati da je rekla nešto pogrešno. „Da", tiho odgovori on. „Nisam bio ovde. Napustio sam ovaj grad kada sam uvideo kako ne mogu da ga iskoristim kao alatku kakvu sam želeo. Zaboravio sam, Min. Zaboravio sam o čemu je zapravo reč. Tam je bio tako u pravu. Čovek mora da zna zašto se bori."

Rand je svog oca - s jednim Aša'manom - poslao u Dve Reke da pripremi i okupi ljude za Poslednju bitku.

Rand se zatetura, odjednom delujući iznureno, pa sede na obližnju kutiju. Jedan deran bakarne puti posmatrao ga je oštrim pogledom iz obližnjeg dovratka. S druge strane, put se granao ka glavnoj ulici. Ona nije bila zakrčena ljudima; na ulazu u nju stajali su grubijani s batinama u rukama.

„Rasturaju se u razbojničke družine", tiho kaza Rand i poguri se. „Bogati unajmljuju snažne da ih štite i da teraju one koji dolaze da traže njihovo bogatstvo. Ali zlato i nakit više nisu blago. Sada je to hrana."

„Rande", kaza ona i kleknu na jedno koleno pored njega. „Ne možeš da..."

„Znam da moram da nastavim", prekide je Rand, „ali boli me to što znam šta sam sve učinio, Min. Pretvorivši sebe u čelik, potisnuo sam u stranu sva ta osećanja. Dozvolivši sebi da opet marim, da se opet smejem, otvorio sam sebe i za svoje neuspehe."

„Rande, vidim sunčevu svetlost oko tebe."

On je pogleda, pa baci pogled ka nebu.

„Ne tu sunčevu svetlost", prošapta Min. „Predviđanje. Vidim kako toplina sunčeve svetlosti rasteruje tmurne oblake. Vidim tebe, s blistavobelim mačem u ruci, kojim vitlaš protiv jednog crnog mača, što ga drži bezlična tama. Vidim voćke kako ponovo zelene i rađaju plodove. Vidim njivu sa zdravim i nalivenim usevima." Oklevala je. „Vidim Dve Reke, Rande. Vidim gostionicu sa znakom Zmajevog očnjaka utisnutim u vrata. Ali to više nije znamenje mraka i mržnje, već pobede i nade."

On je pogleda.

Min krajičkom oka primeti nešto. Okrenu se prema ljudima koji su sedeli na ulici i ote joj se zgranuti uzdah. Sve i jedna osoba imala je neku sliku iznad glave. Neverovatno je videti tako mnogo predviđanja istovremeno i na jednom mestu, kako se rasplamsavaju nad glavama bolesnih, nejakih i napuštenih.

„Vidim srebrnu sekiru nad glavom onog čoveka tamo", kaza, pokazujući jednog bradatog prosjaka, koji je ležao naslonjen uz jedan zid, glave pognute tako da mu je brada dodirivala nedra. „Biće predvodnik u Poslednjoj bici. Ona žena tamo - ona koja se duri u senkama - ona će učiti u Beloj kuli i postati Aes Sedai. Vidim Plamen Tar Valona pored nje i znam šta to znači. Onaj čovek tamo koji liči na običnu uličnu protuvu? On će joj spasti život. Znam da ne izgleda tako, ali boriće se. Svi će se oni boriti. Vidim to!"

Ona pogleda Randa i uze ga za ruku. „Rande, bićeš snažan. Učinićeš ti to. Predvodićeš ih. Znam."

„Videla si to?", upita je on. „U predviđanju?"

Ona odmahnu glavom. „Nisam ni morala. Verujem u tebe."

„Skoro da sam te ubio", prošapta joj on. „Kada me pogledaš, vidiš ubicu. Osećaš moju šaku stisnutu oko grla."

„Molim? Naravno da ne! Rande, pogledaj me u oči. Možeš da me osetiš kroz vezu. Osećaš li mrvicu kolebljivosti ili straha u meni?"

On se svojim tako dubokim očima zagleda u njene. Ona nije ustuknula. Može da pogleda jednog čobanina u oči.

On se ispravi. „O, Min, šta bih ja bez tebe?"

Ona frknu. „Slede te kraljevi i aijelski poglavari. Aes Sedai, Aša'mani i ta'vereni. Sigurna sam da bi se nekako snašao."

„Ne", odgovori Rand. „Ti si važnija od svih njih. Ti me podsećaš na ono što jesam. Sem toga, ti razmišljaš jasnije od svih koji sebe smatraju mojim savetnicima. Kada bi želela, mogla bi da budeš kraljica."

„Ja želim samo tebe, glupanderu."

„Hvala ti." Oklevao je. „Mada bih mogao da živim i bez tolikih uvreda."

„Život je gadan, zar ne?"

On se nasmeši, pa ustade i duboko udahnu. Njegova griža savesti bila je i dalje prisutna, ali se nekako nosio s njom - i s bolom. Izbeglice oko njega digoše glave. Rand se okrenu prema bradatom bedniku kog je Min maločas pokazala; čovek je sedeo tako da su mu stopala bila u blatu.

„Ti", obrati se taj čovek Randu, „ti si on. Ponovorođeni Zmaj."

„Da", odgovori mu Rand. „Ti si bio vojnik?"

„Ja..." Čovek kao da se zagleda u daljinu. „Bilo je to u drugom životu. Bio sam u Kraljevoj gardi, pre nego što je bio otet, pre nego što nas je preuzela gospa Čadmar, pa raspustila." Iznurenost kao da mu je krvarila iz očiju dok se prisećao minulih dana.

„Izvrsno", odgovori mu Rand. „Kapetane, moramo da obnovimo ovaj grad."

„Kapetan?", ponovi taj čovek. „Ali ja... " Naheri glavu, pa ustade i otrese prašinu sa sebe. Odjednom je odisao nečim vojničkim, iako je bio u ritama i zamršene i čupave brade. „Pa, valjda si u pravu. Ali mislim da to neće biti lako. Ljudi gladuju."

„Ja ću se postarati za to", odgovori mu Rand. „Potrebno mi je da okupiš svoje vojnike."

„Ne vidim baš mnogo ostalih momaka ovde... Ne, čekaj. Eno Votabeka i Redborda." Mahnu dvojici batinaša koje je Min ranije uočila. Oni se pokolebaše, pa priđoše.

„Darname?", upita jedan od njih. „Šta je sad pa ovo?"

„Vreme je da dođe kraj bezakonju u ovome gradu", odgovori mu Darnam. „Dovešćemo stvari u red i očistiti grad. Gospodar Zmaj se vratio."

Jedan od njih pljunu u stranu. Bio je to zdepast i mišićav čovek, kovrdžave crne kose, domanske puti i tankih brkova. „Plamen ga spalio. Ostavio nas je. Ja... " Ućuta kada ugleda Randa.

„Žao mi je", kaza mu Rand, gledajući ga pravo u oči. „Izneverio sam vas. Neću ponovo."

Čovek pogleda svog saborca, koji samo slegnu ramenima. „Lejn nas nikada neće platiti. Mogli bismo i da vidimo šta ovde može da se uradi."

„Nefe", viknu Rand, pa mahnu Aša'manu da priđe. On i Device dođoše s mesta odakle su ga držali na oku. „Otvori kapiju do Kamena. Hoću oružje, oklope i uniforme."

„Smesta ću to učiniti", odgovori Nef. „Narediću da ih vojnici donesu..."

„Ne", prekide ga Rand. „Dopremi potrepštine u ovu zgradu ovde. Raščistiću u njoj prostor za kapiju. Ali neka nijedan vojnik ne dolazi." Rand diže glavu i baci pogled niz ulicu. „Bandar Eban je dovoljno propatio od stranaca. Danas neće osetiti osvajačku ruku."

Min se udalji nekoliko koraka, zadivljeno gledajući šta se dešava. Tri vojnika požuriše u zgradu i isteraše uličnu decu. Kada ih Rand ugleda, zamoli ih da budu glasnici, a deca prihvatiše. Svi su prihvatali Randa, čim bi odvojili vreme da ga pogledaju.

Neko bi možda pomislio da je reč o nekakvom vidu Prinude, ali Min je videla kako im se izrazi na licima menjaju, videla je nadu koja im blista iz očiju kao kresnice. Videli su nešto u Randu u šta mogu da veruju. Ili makar nešto što u njima budi nadu da mogu da mu veruju.

Tri vojnika poslaše nekoliko dečaka i devojčica da pozovu druge nekadašnje vojnike. Nef otvori kapiju. Za kratko vreme, prvobitna tri vojnika izađoše iz zgrade noseći srebrnaste oklopne prsnike i jednostavnu zelenu odeću. Očešljali su bradu i kosu i našli vode da se umiju. Gotovo za tren oka, prestali su da budu prosjaci i postali vojnici. Pomalo smrdljivi, ali ipak vojnici.

Žena koju je Min ranije primetila - ona za koju je bila sigurna da će s vremenom naučiti da usmerava - prišla je da porazgovara s Random. Trenutak kasnije, klimnula je glavom i okupila žene i muškarce da vade vedra s vodom iz bunara. Min se namrštila kada je to videla, sve dok oni nisu počeli da brišu lica i ruke ljudima koji su im prilazili.

Ljudi su počeli da se prikupljaju. Neki su delovali radoznalo, drugi neprijateljski, a treće kao da je samo ponela gomila. Žene i ljudi oko nje počeše da sve te pridošlice razvrstavaju i da im određuju posao. Neke su poslali da traže ranjenike i bolesnike, a druge da se prihvate mačeva i odenu vojničku odeću. Jedna druga žena poče da ispituje uličare, pokušavajući da otkrije gde su im roditelji, ako ih imaju.

Min sede na kutiju na kojoj je Rand do tada sedeo. Za sat vremena okupio je pet stotina vojnika, koji su predvodili kapetan Darnam i njegova dva poručnika. Mnogi od tih pet stotina svakog trenutka su gledali svoju čistu odeću i srebrnaste oklopne prsnike, kao da su zadivljeni time.

Rand je razgovarao s mnogima od njih, neposredno im se izvinjavajući. Dok je razgovarao s jednom ženom, gomila poče da se meškolji i razdvaja. Rand se okrenu i ugleda starijeg čoveka, sa strašnim otvorenim ranama na koži, kako mu prilazi. Gomila sveta se držala podalje od njega.

„Nefe", pozva Rand.

„Gospodaru?"

„Dovedi Aes Sedai kroz kapiju", naredi mu Rand. „Ovde ima ljudi kojima je potrebno Lečenje." Žena koja je naterala ljude da napune vedra s vodom odvela je starca u stranu.

„Gospodaru", obrati mu se kapetan Darnam, prilazeći odsečnim korakom. Min trepnu. Čovek je negde našao brijač i obrijao se, otkrivajući da ima jaku bradu. Ostavio je domanske brkove. Četvorica su ga pratili kao straža.

„Gospodaru, biće nam potrebno još mesta", kaza Darnam. „Ona zgrada koju si odabrao već se prepunila, a dolazi sve više i više ljudi, tako da se i ulica puni."

„Šta predlažeš?", upita Rand.

„Pristanište", odgovori Darnam. „Drži ga jedan od gradskih trgovaca. Kladim se da ćemo tamo naći neka skoro prazna skladišta koja bismo mogli da iskoristimo. U njima je nekada bila hrana, ali... pa, više je nema."

„A trgovac koji je vlasnik tog mesta?", upita Rand.

„Gospodaru", odgovori kapetan Darnam, „nije to ništa sa čime ti ne možeš da izađeš na kraj."

Rand se nasmeši, pa mahnu Darnamu da povede. Rand pruži ruku ka Min.

„Rande", kaza mu ona pridruživši mu se, „trebaće im hrana."

„Da", saglasi se on, pa baci pogled ka jugu, prema obližnjem pristaništu. „Naći ćemo je tamo."

„Zar nije već pojedena?"

Rand nije odgovarao. Pridružiše se novonastaloj gradskoj straži, hodajući na čelu tog odreda odevenog u zeleno i srebrno. Za njima je išla sve veća gomila izbeglica, u kojima se probudila nada.

Ogromno pristanište Bandar Ebana jedno je od najvećih na svetu i zadivljujuće je. Prostire se u obliku polumeseca u podnožju grada. Min se iznenadila kada je videla koliko je brodova tu ukotvljeno, pri čemu su većina tih brodova zapravo plovila Morskog naroda.

Tako je, pomislila je Min. Rand im je naredio da donesu hranu za ovaj grad. Ali hrana se pokvarila. Dok je Rand odlazio iz grada, dobio je vest da je sva hrana na tim brodovima pretrpela dodir Mračnoga.

Neko je na početku prilaza pristaništu postavio prepreke. I drugi putevi koji su vodili ka ostalim delovima pristaništa delovali su kao da su takođe preprečeni. Vojnici u uniformama bojažljivo su provirivali iza tih prepreka dok im je Randov odred prilazio.

„Ni makac dalje!", neko uzviknu. „Mi ne..."

Rand diže ruku, pa nehajno mahnu. Prepreka - napravljena od nameštaja i dasaka - zatrese se, pa skliznu u stranu tako da drvo zaškripa. Ljudi iza nje uzviknuše i uzmakoše.

Rand ostavi prepreku pored puta. On pođe napred, a Min oseti mir u njemu. Na ulici je stajala skupina dronjavih i razrogačenih ljudi, s palicama u rukama. Rand odabra jednog između onih koji su bili u prednjim redovima.

„Ko je taj koji mom narodu preči prilaz ovom pristaništu i želi da namiče hranu samo za sebe? Ja bih da... porazgovaram s tom osobom." „Moj gospodaru Zmaju?", upita iznenađeni glas.

Min baci pogled u stranu. Visok i vitak čovek u crvenom domanskom kaputu jurio je s pristaništa prema njima. Košulja mu je nekada bila lepa i čipkasta, ali sada beše izgužvana i prljava. Delovao je iscrpljeno.

Kako se zvaše?, pomislila je Min. Iralin. Tako je. Nadzornik pristaništa. „Iraline?", upita Rand. „Šta se ovde dešava? Šta si to uradio?"

„Šta sam ja uradio?", zapita čovek. „Pokušavao sam da sprečim sve žive da ne pokuljaju na one brodove s pokvarenom hranom! Svako ko je pojede - razboli se i umre. Ljudi neće da slušaju. Nekoliko skupina pokušalo je da na juriš zauzme pristanište, kako bi se dočepale hrane, pa sam rešio da im ne dozvolim da se poubijaju tako što bi je pojeli."

Taj čovek nikada nije bio tako besnog glasa. Min ga se sećala kao miroljubivog. „Gospa Čadmar je pobegla sat vremena nakon što si ti otišao", nastavi Iralin. „Ostali članovi Saveta trgovaca pobegli su za jedan dan. Onaj plameni Morski narod tvrdi da neće da otplovi sve dok ne istovare ono što nose - ili dok im ja ne platim da urade nešto drugo. I tako sam čekao da svi u gradu pocrkaju od gladi, da pojedu tu hranu i pocrkaju, ili da opet otpočnu nemiri koji će se završiti požarom i smrću. Eto, to radim ovde. A šta ti radiš, moj gospodaru Zmaju?"

Rand sklopi oči i uzdahnu. Nije se izvinio Iralinu kao što je učinio sa ostalima; možda je uvideo da to ne bi ništa značilo.

Min prostreli Iralina pogledom. „On na svojim plećima nosi teško breme, trgovče. Ne može da pazi nas sve... "

„Sve je u redu, Min", prekide je Rand, dodirujući je po ruci i otvarajući oči. „To sam i zaslužio. Iraline, pre nego što sam otišao iz grada, kazao si mi da se hrana na onim brodovima pokvarila. Jesi li proverio svako bure i svaku vreću?"

„Proverio sam dovoljno", odbrusi Iralin, i dalje neprijateljskim glasom. „Ako otvoriš stotinu vreća i u svima zatekneš isto, sve ti bude jasno. Moja žena pokušava da smisli bezbedan način da se trulo žito odvoji od zdravog. Ako uopšte ima zdravog."

Rand se zaputi prema brodovima. Iralin pođe za njim, delujući zbunjeno - možda zato što Rand nije vikao na njega. Min im se pridruži. Rand priđe jednom plovilu Morskog naroda konopcima privezanom za pristanište. Na njemu su neki pripadnici Morskog naroda lenčarili.

„Hteo bih da porazgovaram s vašom gospom od jedara", doviknu Rand. „To sam ja", odgovori jedna žena prosede ravne kose, s tetovažama po desnoj šaci. „Milis din Šalada Tri zvezde."

„Sklopio sam dogovor", viknu Rand, „da se ovamo dopremi hrana."

„Onaj tamo ne želi da bude isporučena", odvrati Milis, klimajući glavom ka Iralinu. „Ne dopušta nam da je istovarimo; kaže da će narediti svojim lukonošama da odapnu strele na nas ako pokušamo da je istovarimo."

„Ne bih mogao da zadržim narod", objasni Iralin. „Morao sam da pustim glasine po gradu da Morski narod ne da hranu."

„Vidiš šta mi sve trpimo zbog tebe?", obrati se Milis Randu. „Počinjem da se pitam je li trebalo da sklapamo Pogodbu s tobom, Rande al'Tore."

„Poričeš li da sam ja Koramur?", upita je Rand, gledajući je pravo u oči. Činilo se kao da ona ne može da skrene pogled.

„Ne", odgovori mu Milis. „Ne, valjda ne poričem. Pretpostavljam da želiš da se ukrcaš na Beloglavog."

„Ako dozvoljavaš."

„Onda se penji", odgovori mu ona.

Kada je mostić bio postavljen, Rand se uspe njime, a za njim pođoše Min i Nef u društvu dve Device. Trenutak kasnije dođe i Iralin, praćen kapetanom i nekim vojnicima.

Milis ih povede do središta palube, gde su jedan kapak i lestvice vodili do potpalublja i tovarnog prostora. Rand prvi siđe, krećući se nezgrapno zbog toga što je imao samo jednu šaku. Min pođe za njim.

U potpalublju svetlost je dopirala kroz otvore u palubi, obasjavajući vreće i vreće sa žitom. U zagušljivom vazduhu osećala se prašina.

„Biće nam drago kada se budemo ratosiljali ovog tovara", tiho kaza Milis, spuštajući se niz merdevine. „Ubija pacove."

„Mislila bih da bi vam bilo drago zbog toga", primeti Min.

„Brod bez pacova je kao okean bez oluje", odgovori Milis. „Žalimo se i na jedno i na drugo, ali posada mi gunđa svakog puta kada nađemo crknutog pacova."

U blizini je bilo nekoliko otvorenih vreća sa žitom, prevrnutih tako da im se tamni sadržaj prosuo po podu. Iralin je pominjao pokušaje da se žito prebere kako bi se izdvojilo zdravo od pokvarenog, ali Min uopšte nije videla zdrava zrna, već samo smežurana, koja su promenila boju.

Rand se zagleda u otvorene vreće baš u trenutku kada se Iralin spusti u potpalublje. Kapetan Darnam i njegovi ljudi poslednji siđoše niz lestvice.

„Sada se sve kvari", javi se Iralin. „Nije reč samo o ovom žitu. Ljudi su sa sobom doneli zimske zalihe sa svojih imanja. Sve se pokvarilo. Umrećemo - i to je sve. Nećemo ni dočekati krvavu Poslednju bitku. Mi..."

„Samo polako, Iraline", tiho mu kaza Rand. „Nije tako strašno kako ti misliš." On priđe jednoj vreći i odveza je. Vreća se prevrnu i zlatni ječam se prosu preko poda potpalublja, bez jednog jedinog potamnelog zrna. Ječam je delovao kao da je upravo požnjeven i svako zrno je bilo naliveno i jedro.

Milis se ote uzdah. „Šta si mu uradio?"

„Ništa", odgovori Rand. „Samo ste otvarali pogrešne vreće. Sve ostale su takođe dobre."

„Samo...", zausti Iralin. „Slučajno smo otvorili tačan broj vreća s kvarnim žitom, a da nismo naleteli ni na jednu sa zdravim? To je besmisleno."

„Nije besmisleno", odgovori mu Rand, spuštajući mu ruku na rame. „Samo neverovatno. Uradio si veliki i dobar posao, Iraline. Žao mi je što sam te ostavio u takvom škripcu. Postavljam te u Savet trgovaca."

Iralin oštro uzdahnu.

Pored njih, kapetan Darman otvori još jednu vreću. „Ova je dobra."

„I ova", dodade jedan od njegovih ljudi.

„Ovde je krompir", reče drugi vojnik, koji je stajao pored jednog bureta. „Deluju mi baš lepo. Zapravo, bolje nego veći deo krompira koji sam u životu pojeo. Nisu sasušeni, kako bi se očekivalo od zimskih ostataka."

„Pronesite glas", kaza Rand vojnicima. „Okupi svoje ljude da otpočnu s raspodelom hrane u jednom od skladišta. Hoću da se ovo žito dobro čuva; Iralin je bio pametan kada se brinuo da će ljudi na juriš zauzeti pristanište. Nemojte nikome davati nekuvano žito - tako će ga ljudi čuvati i početi da ga prodaju. Potrebni su nam kazani i vatre da se nešto žita skuva. Ostatak premestite u skladišta. I to brzo."

„Razumem!", odgovori kapetan Darnam.

„Ljudi koje sam za sada prikupio pomoći će sa ovim", reče Rand. „Neće krasti žito; možemo da im verujemo. Neka istovare brodove i spale pokvareno žito. Trebalo bi da ima na hiljade vreća koje su i dalje zdrave."

Rand pogleda Min. „Hajde. Moram da odredim Aes Sedai za Lečenje." On oklevajući zastade, pa pogleda zatečenog Iralina. „Lorde Iraline, ti si sada domostrojitelj grada, a Darnam je tvoj zapovednik Ubrzo ćeš imati dovoljno vojske da povratiš red i mir."

„Domostrojitelj grada...", izusti Iralin. „Zar ti to možeš?"

Rand se nasmeši. „Neko mora. Požuri da završiš svoj posao. Još mnogo toga mora da se uradi. Mogu da ostanem ovde tek dovoljno dugo da urediš stvari. Možda jedan dan ili tako nešto."

Rand se okrenu da se popne uz lestve.

„Jedan dan?", ote se Iralinu, koji je i dalje stajao u potpalublju pored Min. „Da uredim stvari? Nemoguće je da se to postigne za tako kratko vreme. Zar ne?"

„Mislim da će te on iznenaditi, lorde Iraline", reče mu Min, hvatajući se za lestve i zakoračivši na prečku. „Mene iznenađuje svakoga dana."

Загрузка...