50 Zlatne vene

Vetar je duvao oko Randa dok je on sedeo na vrhu sveta. Njegovo tkanje od Vazduha i Vatre rastopilo je sneg oko njega, otkrivajući krezubi sivo-crni vrh jedne stene, otprilike tri koraka širok. Vrh je podsećao na slomljeni nokat koji štrči ka nebu, a Rand je sedeo na njemu. Koliko je on mogao da vidi, to je bio sam vrh Zmajeve planine. Možda najviša tačka na svetu.

Sedeo je na svojoj steni, a pristupni ključ beše na kamenu ispred njega. Vazduh je tu bio redak, tako da mu je bilo teško da diše sve dok nije našao način da izatka Vazduh tako da se sabije oko njega. Baš kao u slučaju tkanja koje ga greje, nije bio siguran kako je to učinio. Maglovito se seća Asmodeana kako pokušava da ga nauči jednom sličnom tkanju, a on to nije mogao da nauči. Sada mu je bilo prirodno. Je li posredi uticaj Lijusa Terina, ili to što se on sada bolje snalazi s Jednom moći?

Krezuba i razjapljena usta Zmajeve planine nalazila su se nekoliko stotina stopa ispod njega, s leve strane.Vonj pepela i sumpora štipao je za oči čak i s tolike daljine. Ralje su se crnele od pepela i crvenele od rastopljene stene i bleštavog ognja.

I dalje se držao Izvora. Nije se usuđivao da ga pusti. Ovaj poslednji put kada ga je zgrabio bio je najgori do sada, pa se pribojavao da će ga mučnina savladati ako ponovo pokuša.

Satima je već tu. Ali ne oseća se umorno. Zuri u ter’angreal. Razmišlja.

Šta je on? Šta je Ponovorođeni Zmaj? Znamenje? Žrtva? Mač, da uništava? Zaštitnička ruka, da sačuva?

Marioneta, koja iznova i iznova igra istu ulogu?

Bio je besan. Besan na svet, besan na Šaru, besan na tvorca zbog toga što je ostavio ljude da se bez ikakvih smernica bore protiv Mračnoga. Kakvog prava iko od njih ima da traži od Randa da položi svoj život?

Pa, Rand im je ponudio taj život. Bilo mu je potrebno mnogo vremena da prihvati svoju smrt, ali jeste se pomirio s tim. Zar to nije dovoljno? Zar mora da pati sve do kraja?

Mislio je da više neće osećati bol ako sam sebe dovoljno očvrsne. Ako ništa ne oseća, onda i ne trpi.

Rane u njegovom boku buktale su od bola. Pošlo im je za rukom da ih na neko vreme zaboravi, ali smrti koje je izazvao odrale su mu dušu. Taj spisak je počinjao s Moirainom. Nakon njene smrti, sve je pošlo po zlu. Pre toga je još bilo nade.

Pre toga, nikada nije bio u kutiji.

Shvatio je šta se od njega traži i promenio se kako je mislio da je potrebno. Trebalo je da ga te promene spasu od toga da bude ophrvan. Umreće kako bi sačuvao nepoznate ljude? Izabran je da spase čovečanstvo? Odabran da prisili svetska kraljevstva da se ujedine iza njega, uništavajući one koji neće da slušaju? Izabran je da dovede do smrti hiljada ljudi koji se bore u njegovo ime, da sve te duše nosi na svojim plećima, kao breme koje se nositi mora? Koji čovek može sve to učiniti i sačuvati zdrav razum? Jedini izlaz koji je on mogao da uvidi bilo je da u potpunosti saseče svoja osećanja i da se pretovori u kuendilar.

Ali nije uspeo. Nije mu pošlo za rukom da ugasi osećanja. Onaj glas u njemu bio je tako mali, ali bockao ga je kao igla. I kao igla, otvarao je najmanje moguće rupe u njegovom srcu. Ali krv curi i iz najmanjih rupa.

Sva će mu krv isteći kroz te rupe.

Onog tihog glasa više nema. Nestao je kad je on bacio Tama na pod i skoro ga ubio. Usuđuje li se da nastavi bez tog glasa? To je poslednji ostatak onog starog Randa - Randa koji je verovao da zna šta je ispravno a šta pogrešno. Šta onda ta tišina znači?

Rand uze pristupni ključ i ustade, a čizme mu zaškripaše po kamenu. Bilo je podne, mada se sunce i dalje krilo iza oblaka. Gledao je brda i šume, jezera i sela kako se prostiru ispod planine.

„A šta ako ja ne želim da Šara opstane?", zaurla. Zakorači napred, sve do ruba stene, grleći pristupni ključ.

„Živimo iste živote!“, zurla na njih. „Iznova i iznova i iznova. Činimo iste greške. Kraljevstva rade iste gluposti. Vladari svaki put opet iznevere svoj narod. Ljudi se i dalje povređuju, mrze, ubijaju i umiru!“

Naleti vetra su ga tukli, tako da se njegov smeđi ogrtač vijorio, kao i nogavice njegovih lepih tairenskih pantalona. Ali njegove reči su se prolamale i ječale po skršenom stenju Zmajeve planine. Bilo je hladno i sveže, a vazduh nov. Njegovo tkanje grejalo ga je dovoljno da preživi, ali nije zaustavaljalo hladnoću. On to nije ni želeo.

„Šta ako ja mislim da je sve ovo beznačajno?", zatraži da čuje - i to kraljevskim glasom. „Šta ako ja ne želim da se i dalje okrećem? Živimo naše živote pomoću tuđe krvi! A svi ti ostali bivaju zaboravljeni. Šta vredi, ako će sve što znamo minuti? Velika dela ili velike tragedije - sve to ništa ne znači! Postaće legende, a onda će i te legende biti zaboravljene, pa će sve početi iznova!" Pristupni ključ mu zablista u rukama. Oblaci nad njim kao da se zacrneše.

Randov bes dobovao je u saglasju s njegovim srcem, zahtevajući da se razulari.

„Šta ako je on u pravu?", zaurla Rand. „Šta ako je ipak bolje da svemu ovome dođe kraj? Šta ako je Svetlost sve vreme laž, a ovo je samo kazna? Živimo iznova i iznova, postajući nejaki, umirući - zauvek zarobljeni. Muke su nam večne!"

Moć pokulja u Randa, kao talasi koji pune nekakav novi okean. On ožive, ispunjen ushićenjem zbog saidina, ne mareći što to mora da je jarko jasno vidljivo svakom muškarcu koji može da usmerava, gde god se nalazio. Osećao se kao da blista od Moći, kao da je sunce za svet ispod sebe.

„NIŠTA OD SVEGA OVOGA NIJE BITNO!"

Sklopi oči, upijajući sve više i više Moći, osećajući se kao što se samo dva puta osećao. Jednom kada je očistio saidin. Jednom kada je stvorio tu planinu.

A onda je povukao još.

Znao je da će ga toliko Moći uništiti. Prestao je da mari za to. Srdžba koja se godinama taložila u njemu, konačno je proključala, napokon razularena. Raširio je ruke, držeći u šaci pristupni ključ. Lijus Terin je bio u pravu što se ubio i stvorio Zmajevu planinu. Samo što on nije otišao dovoljno daleko.

Rand pamti taj dan. Dim, potresi, oštar bol Lečenja koji ga priziva svesti dok leži u srušenom dvoru. Ali taj bol je bio bled u poređenju s patnjom koja je poticala od shvatanja. Od patnje zbog toga što vidi prelepe zidove srušene i skršene. Od toga što vidi hrpe poznatih leševa, pobacane po podu kao da su odbačene rite.

Od toga što vidi Ilijenu nedaleko odatle, zlatne kose rasute po tlu.

Osećao je kako palata oko njega podrhtava od jecaja zemlje. Ili je to Zmajeva planina, trese se od neizmerne moći koju je uvukao u sebe. Oseća miris krvi, čađi, smrti i bola u vazduhu. Ili je to samo miris umirućeg sveta, rasprostrtog pred njim?

Vetar poče da ga šiba, kovitlajući se, a ogromni oblaci nad njim zavrtložiše se, kao neka drevna neman koja pliva dubokim crnim bezdanom.

Lijus Terin je načinio jednu grešku. Umro je, ali ostavio je svet da živi, da ranjeno šepa napred. Ostavio je Točak vremena da se okreće, kruži, truli i da ga ponovo vrati u život. Ne može da pobegne od njega. Ne a da pritom ne okonča sve.

„Zašto?“, prošapta Rand kovitlacu oko sebe. Moć koja mu je dolazila kroz pristupni ključ bila je veća od one koju je imao kada je čistio saidin. Možda veća nego što je bilo koji čovek ikada imao. Dovoljno velika da rastoči Šaru i donese konačni mir.

„Zašto moramo da sve ovo činimo iznova?“, prošapta. „Već sam je izneverio. Ubio sam je. Zašto me teraš da to opet proživim?"

Munja sevnu iznad njega, a grmljavina se prolomi. Rand zatvori oči, na vrhu okomite htice, visoke na hiljade stopa, usred ledenog olujnog vetra. Kroz sklopljene kapke nazirao je koliko pristupni ključ blešti. Moć u njemu bila je jača od Svetlosti. On je sunce. On je vatra. On je život i smrt.

Zašto? Zašto mora iznova i iznova? Svet ne može da mu da nikakav odgovor.

Rand visoko diže ruke, kao provodnik Moći i sile. Otelotvorenje smrti i uništenja. On će to okončati. Sve će okončati i omogućiti čovečanstvu da se napokon odmori od svoje patnje.

Sprečiće ih da sve to stalno proživljavaju. Zašto? Zašto im je Tvorac to učinio? Zašto?

Zašto živimo iznova?, odjednom upita Lijus Terin. Glas mu je bio jasan i oštar.

Da, poče da ga preklinje Rand. Reci mi. Zašto?

Možda..., zausti Lijus Terin, iznenađujuće razborit i bez tračka ludila u glasu. Govorio je tiho i s poštovanjem. Zašto? Je li moguće... Možda je to stoga da bi nam se pružila druga prilika.

Rand se ukoči. Vetar je šibao oko njega, ali nije mogao da ga pomeri. Moć se kolebala u njemu, nalik na sekiru iznad vrata nekog zločinca. Možda ne možeš da biraš koje će ti dužnosti biti dodeljene, oglasi se Tam u njegovom umu, kao sećanje. Ali možeš da odabereš zašto ih izvršavaš.

Zašto, Rande? Zašto ideš u bitku? Čemu to?

Zašto?

Vladao je spokoj. Čak i sa olujom, s vetrovima, sa grmljavinom. Vladao je spokoj.

Zašto?, u čudu pomisli Rand. Zato što opet volimo svaki put kada živimo.

To je bio odgovor. Tada ga je sve preplavilo - proživljeni životi, učinjene greške - ljubav sve menja. U sebi je sagledao čitav svet, obasjan sjajem u njegovoj šaci. Setio se života, stotina njih, hiljade njih, kako se protežu u večnost. Setio se ljubavi, mira, radosti i nade.

U tom trenutku, nešto mu je iznenada sinulo. Ako sam ja opet živ, možda je i ona!

Zato se on bori. Zato je opet živ i to beše odgovor na Tamovo pitanje. Borim se zato što prošli put nisam uspeo. Borim se zato što želim da ispravim ono što sam pogrešio.

Želim da ovoga puta to uradim kako treba.

Moć u njemu doseže vrhunac i on je okrenu protiv nje same, zarivajući je kroz pristupni ključ. Ter’angreal beše povezan sa daleko većom silom, ogromnim sa’angrealom na jugu, podignutim s ciljem da zaustavi Mračnoga. Neki su govorili da je previše moćan. Odveć moćan da bi se iskoristio. Suviše zastrašujući.

Rand je okrenuo njegovu snagu protiv njega, mrveći tu daleku kuglu, kao da su je zgrabile neke divovske šake.

Čoedan Kal se rasprsnu.

Moć se ugasi.

Vihor zamre.

A Rand otvori oči prvi put za dugo vremena. Nekako je znao da više nikada neće čuti glas Lijusa Terina. Jer, oni nisu dva čoveka, niti su to ikada bili.

On pogleda svet ispod sebe. Oblaci su se napokon raspršili, makar samo iznad njega. Tmina se rasturila, omogućivši mu da vidi sunce.

Rand ga pogleda. A onda se nasmeši. Na kraju, iz grla mu se prolomi iskren i čist smeh.

Prošlo je previše vremena.

Загрузка...