Poglavlje 41

Pod uslovom da Lurt uspe da izvede ono što je trebalo, Adikor će moći da sutra siđe u svoju laboratoriju. Ali pre toga je morao da obavi još neke pripreme.

Saldak je bio veliki grad, ali je Adikor poznavao većinu naučnika i inženjera koji su živeli u njegovom Obodu, a i dobar deo onih koji su živeli u Centru. Sprijateljio se s jednim od inženjera koji su radili na održavanju robota u rudniku. Dern Kord je bio debeo i veseo čovek; neki su govorili da on pušta robote da obavljaju najveći deo njegovog posla. Ali robot je i bilo ono što je Adikoru bilo potrebno. Krenuo je da poseti Derna; sada uveče, trebalo bi da je stigao kući s posla.

Dernova kuća je bila velika, a drvo koje je joj je davalo osnovni oblik je bilo bar hiljadu meseci staro i poticalo iz vremena samih početaka savremenog uzgajanja drveća.

„Prijatno veče“, rekao je Adikor, penjući se na trem Dernove kuće. Dern je tu sedeo i nešto čitao sa osvetljenog ekrana. Tanka mreža postavljena na tremu je sprečavala insekte da uđu.

„Adikore!“ — rekao je Dern. „Uđi, uđi, samo pazi na mrežu, nemoj da uđu insekti. Hoćeš li nešto da popiješ ili da pojedeš neko meso?“

Adikor je odmahnuo glavom. „Ne, hvala ti.“

„Pa, šta te dovodi ovamo?“ — pitao je Dern.

„Kakav ti je vid?“ — pitao je Adikor.

Dern raširi nozdrve začuvši ovo neobično pitanje. „Dobro, imam očna stakla, naravno, ali nisu mi potrebne za čitanje, bar ne sa ovog ekrana; samo izaberem veće znake.“

„Idi donesi očna stakla“, rekao je Adikor. „Želim da ti nešto pokažem.“

Dern je delovao zbunjeno, ali je ušao u kuću. Trenutak kasnije, vratio se noseći par očnih stakala povezanih elastičnom trakom.

Stavio je traku preko glave, namestivši je iznad luka nad obrvama. Stakla su se nalazila na malim šarkama koje su mogle da se podešavaju; Dern ih je spustio na oči i pogledao u Adikora s iščekivanjem.

Adikor je zavukao ruku u džep na levom boku i izvukao list od tanke plastike koji je ispisao danas popodne. Pisao je najsitnije što je mogao — morao je da uzme pero sa najmanjim vrhom. Rezolucija skenera je umnogome poboljšana od vremena kada su načinjeni oni snimci na kojima se vidi kako Adikor udara Pontera, ali je, ipak, postojala granica koliko sitne detalje oni mogu da registruju. Adikor je dobio grčeve u desnoj ruci pišući najsitnije moguće znake tako da onaj ko to posmatra u paviljonu sa Arhivom alibija ne može da ih pročita.

„Šta je to?“ — pitao je Dern, uzevši list i pogledavši ga. „Oh!“ — uzviknuo je kada je počeo da čita. „Zaista! Da li misliš? Pa ... ne mogu da ti dam novog, ne, ako postoji mogućnost da ga izgubiš. Ali imam nekoliko starih koji treba da budu rastavljeni na delove; jedan od njih bi mogao da ti sasvim dobro posluži.“

Adikor je klimnuo glavom. „Hvala ti.“

„Pa, gde i kada ti je to potrebno?“

Adikor je hteo da mu da znak da ćuti, ali bez obzira na svu svoju veselost, Dern nije bio idiot. Klimnuo je glavom kada je pročitao informaciju koja mu je bila potrebna napisanu na listu. „Da, dobro. Biću tamo i čekaću te.“


Posle večere, Ponter i Meri vratili su se u njen automobil i krenuli natrag ka Sadberiju. „Danas sam uživao“, rekao je Ponter. „Uživao sam u tome što sam izašao iz grada. Ali pretpostavljam da sada treba da vidim i druga mesta.“

Meri se nasmešila. „Postoji ceo ogromni svet koji čeka da ga upoznaš.“

„Shvatam“, rekao je Ponter. „I ja moram da prihvatim da ću u svom novom životu predstavljati... neobičnost.“ Meri je zaustila da nešto kaže, ali nije joj ništa palo na pamet. Ponter jeste bio neobičan; u nekom od surovijih vekova on bi završio kao cirkuska atrakcija. Na kraju, ipak nije prokomentarisala ovu njegovu opasku, već je rekla: „U našem svetu postoji mnoštvo različitosti. Geografski se, sigurna sam, ne razlikuje mnogo od tvog, ali mi imamo mnogo kultura, mnogo vrsta arhitekture, mnogo drevnih građevina.“

„Shvatam da moram da putujem; to mora da bude moj doprinos“, rekao je Ponter. „Mislio sam da ostanem ovde, da ostanem blizu Sadberija, u slučaju da se kapija ponovo otvori, ali već je prošlo previše vremena. Siguran sam da je Adikor pokušao; dakle, nije uspeo da ponovi uslove koji su doveli do mog dolaska ovamo.“ Meri je u njegovom glasu čula kako s oklevanjem i sam prihvata ovo što kaže. „Da, ići ću gde god se očekuje da odem; otići ću daleko odavde.“

U tom trenutku su već bili daleko od svetlosti gostionice i malog sela u kojem se ona nalazila. Meri je pogledala kroz bočni prozor na svojoj strani, obrativši pažnju na nebo.

„Bože!“, rekla je.

„Šta?“ — pitao je Ponter.

„Pogledaj sve one zvezde; nikada nisam videla toliko mnogo zvezda!“

Zaustavila je kola uz ivicu seoskog puta, sklonivši ih da ne bi smetala nekome ko bi mogao da naiđe. „Moram da pogledam.“ Izašla je iz automobila, a Ponter je krenuo za njom. „Ovo je veličanstveno“, rekla je Meri, zabacivši glavu unazad i gledajući u nebo.

„Uvek sam uživao u posmatranju neba noću“, rekao je Ponter.

„Nikada nisam videla ovakvo nebo kao što je sada“, rekla je Meri. „U Torontu je to nemoguće videti. Živim u ulici koja se zove Observatori lejn, ali tu si srećan ako uspeš da vidiš nekoliko desetina zvezda, čak i zimi kada su noći najtamnje.“

„Mi noću nemamo svetlost napolju“, rekao je Ponter.

Meri je iznenađeno odmahnula glavom, zamišljajući kako to izgleda kada nije potrebno ulično osvetljenje i kada nije potrebno da se čuvaš od pripadnika svoje vrste. Ali, iznenada joj je srce zalupalo brže. „Nešto je u žbunju“, rekla je tiho.

Nije mogla da vidi Pontera, već samo njegov obris, ali je čula kako je duboko udahnuo. „To je samo rakun“, rekao je. „Nema potrebe da brineš.“

Meri se opustila i ponovo podigla glavu da bi gledala zvezde. Vrat joj je krenuo kada je to učinila; to, uopšte, nije bio udoban položaj. Iznenada se u sećanju vratila na svoje tinejclžerske godine. Olišla je do prednjeg dela automobila i popela se na haubu, sela na nju i naslonila se na šoferšajbnu. Rukom je potapšala mesto pored sebe, pokazujući Ponteru i rekla: „Ovde, Pontere. Sedi.“

Ponter se pokrenuo u tami i popeo se na haubu, tako da je metal zaškripao pod njegovom težinom. Naslonio se na šoferšajbnu pored Meri.

„To smo radili kada smo bili deca“, rekla je Meri, „kad bi nas otac odveo na kampovanje.“

„To je odličan način da se posmatra nebo“, rekao je Ponter.

„Zar ne?“ — rekla je Meri. Duboko i zadovoljno je uzdahnula. „Pogledaj! Mlečni put! Nikada ga nisam videla ovako!“

„Mlečni put?“ — pitao je Ponter. „Oh, da. Mi to zovemo Noćna reka.“

„To je divno“, rekla je Meri. Pogledala je nadesno. Veliki medved pružao se na nebu iznad drveća.

I Ponter je okrenuo glavu. „Ono sazvežđe tamo“, rekao je. „Kako ga vi zovete?“

„Veliki medved“, rekla je Meri. „To je onaj deo koji čini sedam blistavih zvezda. Tako ga zovemo u Severnoj Americi. Britanci ga zovu Velika kola.“ Biiip! „To se koristi u zemljoradnji.“

Ponter se nasmejao. „Mi ga zovemo Glava mamuta. Vidiš? Gledano iz profila. Ono mu je surla, a ono velika glava.“

„Oh, da vidim. A šta je sa onim tamo? Onaj oblik koji ide cik-cak?“

„Mi to zovemo Puknuti led“, rekao je Ponter.

„Da, jasno mi je zašto. Mi to zovemo Kaseopeja; to je ime jedne kraljice iz davnina. Trebalo bi da taj oblik predstavlja njen presto.“

„Hmm, zar je onaj šiljati deo u sredini ne bode u zadnjicu?“

Meri se nasmejala. „Sad kada si to spomenuo...“ Nastavila je da posmatra zvezde. „A šta je ono dole?“

„To je ... ne znam da kako vi to zovete ... ali to je velika galaksija koja je najbliža našoj.“

„Andromeda!“ — rekla je Meri. „Uvek sam želela da vidim Andromedu.“

Ponovo je zadovoljno uzdahnula i nastavila da gleda zvezde. Bilo ih je više nego što ih je ikada pre videla. „Kako je lepo“, rekla je. „Oh! Šta je ono?“

Ponterovo lice je sada bilo blago osvetljeno. „To su Noćna svetla“, odgovorio je.

„Noćna svetla? Misliš — Polarna svetlost?“

„Da, ona su povezana sa Severnim polom.“

„Auu!“, rekla je Meri. „Polarna svetlost! Nikada nisam ni nju videla.“

U Ponterovom glasu se osećalo da je iznenađen. „Nisi?“

„Ne, ja živim u Torontu. On se nalazi južnije nego Portland u Oregonu.“ To je bila činjenica koja je često iznenađivala Amerikance, ali nije ništa značila Ponteru.

„Ja sam je video na hiljade puta“, rekao je Ponter. „Ali mi nikada nije dosta.“

Oboje su ćutali neko vreme, uživajući u prizoru Severne svetlosti. „Da li je kod vas uobičajeno da je ne vidite?“

„Verovatno“, rekla je Meri. „Nema mnogo nas koji živimo na krajnjem severu ili jugu.“

„Možda to sve objašnjava“, rekao je Ponter.

„Šta?“

„To što vi niste svesni postojanja elektro-magnetnih vlakana koja uobličuju univerzum. Lu i ja smo razgovarali o tome. Mi smo u Noćnoj svetlosti po prvi put otkrili ta vlakna; pomoću njih — a ne kao vi s vašom teorijom o Velikom prasku — mi objašnjavamo strukturu unverzuma.“

„Pa“, počela je Meri, „ne verujem da ćeš uspeti da ubediš mnogo ljudi da se Veliki prasak nije dogodio.“

„To je u redu. Osećati potrebu da ubediš druge da si u pravu je takođe nešto što, mislim, potiče od vaše religije; ja sam jednostavno zadovoljan time što znam da sam u pravu, čak i kada drugi to ne znaju.“

Meri se nasmešila u mraku. Muškarac koji otvoreno plače, muškarac koji ne mora uvek da dokaže da je u pravu, muškarac koji se ponaša prema ženi s poštovanjem i s osećanjem da su ravnopravni. Prava lovina, kao što bi njena sestra Kristin rekla.

Osim toga, razmišljala je Meri, očigledno je da se dopada Ponteru, a sasvim sigurno je to zbog njene ličnosti; što se tiče izgleda, sigurno mu izgleda podjednako neobično kao što on izgleda — ne njoj, ne više — ali drugima na ovoj Zemlji. Zamisli to: muškarac kome se zaista dopadaš zbog onoga što jesi, a ne zbog toga kako izgledaš.

Prava lovina, zaista, ali —

Meri je osetila kako joj je srce preskočilo jedan otkucaj. Ponter je u tami svojom levom rukom uhvatio njenu desnu i počeo da je nežno miluje. Iznenada je ona osetila kako joj se steže svaki mišić u telu. Da, mogla je da bude nasamo sa nekim muškarcem, da, mogla je da ga grli i teši, ali —

Ali, bilo je prerano za to. Prerano.

Meri je povukla ruku, skočila sa haube i otvorila vrata automobila. Sela je na vozačko sedište, i, trenutak kasnije, Ponter je otvorio vrata na drugoj strani i seo, pognute glave.

Vozili su se ostatak puta do Sadberija, ćuteći.

Загрузка...