13. USPEH


Sledeće tri sedmice bile su kao jedan isti dan koji se ponavljao, stalno isti, kapci na prozorima su se navlačili i dizali, noću sam se vukao iz jednog košmara u drugi, ujutro smo ustajali i počinjala je igra, no da li je to bila igra? Glumio sam mir i Hari je glumila mir, onaj ćutljivi sporazum, znanje o uzajamnom obmanjivanju postalo je naše poslednje bekstvo. Jer govorili smo mnogo o tome kako ćemo živeti na Zemlji, kako ćemo se nastaniti negde izvan velikog grada i kako nikad nećemo napustiti plavo nebo i zeleno drveće, i zajedno smo izmišljali kakva će biti unutrašnjost našeg doma, i vrta, i čak smo se prepirali oko pojedinosti… oko žive ograde, klupe… da li sam verovao u to bar za sekund? Ne. Znao sam da je nemoguće. Znao sam to. Jer kad bi čak i mogla da napusti Stanicu — živa — na Zemlju bi mogla da se iskrca samo kao čovek, a čovek — to su njegove isprave. Prva kontrola okončala bi to bekstvo. Nastojali bi da je identifikuju, što znači da bi nas najpre razdvojili i to bi je odmah odalo. Stanica je bila jedino mesto gde smo mogli da budemo zajedno. Da li je Hari znala za to? Sigurno. Je li joj to neko rekao? Sudeći po svemu što se dogodilo, valjda jeste.

Jedne noći čuo sam kroza san kako Hari tiho ustaje. Hteo sam da je prigrlim. Već samo ćutke, samo u mraku mogli smo još za trenutak da budemo slobodni, u izgubljenosti koju je očajanje što nas je sa svih strana opsedalo činilo samo trenutnim odlaganjem mučenja. Izgleda da nije primetila da sam se prenuo. Pre no što sam pružio ruku, sišla je s kreveta. Začuo sam — još samo polubudan — kako tiho korača bosim nogama. Obuzeo me je nejasan strah.

„Hari?” šapnuh. Htedoh da viknem, ali se ne odvažih. Sedoh u krevetu. Vrata što vode u hodnik behu samo pritvorena. Tanka nit svetlosti ukoso je presecala kabinu. Učinilo mi se da čujem prigušene glasove. Razgovarala je s nekim? S kim?

Skočih iz kreveta, ali me obuze tako užasan strah da mi noge otkazaše poslušnost. Zastadoh na mestu osluškujući — ne čuh ništa. Polako se dovukoh do kreveta. Krv mi je brujala u glavi. Počeh da brojim. Kad stigoh do hiljade, prekidoh, vrata se bešumno odmakoše. Hari skliznu unutra i zastade nepomično, kao da osluškuje moje disanje. Silom pokušah da ga učinim odmerenim.

„Kris?…” šapnu tiho. Ne odazvah se. Ona se brzo uvuče u krevet. Osećao sam kako leži ukočeno, i ležao sam pored nje, beživotan, ne znam koliko dugo. Pokušavao sam da sročim pitanja, ali što je vreme više prolazilo, tim bolje sam shvatao da neću prvi progovoriti. Posle nekog vremena, možda nakon jednog časa, zaspao sam.

Jutro je bilo kao i svako drugo. Sumnjičavo sam je posmatrao samo kad ne bi mogla to da zapazi. Posle ručka sedeli smo jedno uz drugo naspram izbočenog prozora, iza koga su plovili niski, riđi oblaci. Stanica je plovila kroz njih, poput broda. Hari je čitala neku knjigu, a ja sam ukočeno gledao u jednu tačku, što mi je u poslednje vreme često bivalo jedini predah. Primetih da kad nagnem glavu na određen način mogu da vidim u oknu svoju i njenu sliku, prozirne, ali jasne. Skidoh ruku s naslona. Hari — videh to u oknu — proverivši da sam zagledan u okean, naže glavu nad naslonom i pritište usne na mesto na kome je pre toga bila moja ruka. Sedeo sam i dalje neprirodno ukočeno, a ona je nagnula glavu nad knjigom.

„Hari”, rekoh tiho, „kuda si izlazila noćas?”

„Noćas?”

„Da.”

„Mora… da si sanjao, Kris. Nikud nisam izlazila.”

„Nisi izlazila?”

„Ne. Mora da ti se prisnilo.”

„Može biti”, rekoh. „Da, moguće da mi se prisnilo…”

Uveče, kad smo već legli, počeh ponovo da joj govorim o putovanju, o povratku na Zemlju.

„Ah, neću da slušam”, reče. „Ne govori, Kris. Sam znaš…”

„Šta?”

„Ne. Ništa.”

Dok smo tako ležali, reče da je žedna.

„Tamo na stolu ima čaša soka, molim te dodaj mi je.”

Ispi pola i pruži mi čašu. Nisam imao volje da pijem.

„U moje zdravlje”, osmehnu se. Ispih sok koji mi se učini malo slanim, ali ne obratih na to pažnju.

„Ako nećeš da govorimo o Zemlji, o čemu onda drugom?” upitah kad ugasi svetlost.

„Da li bi se oženio da mene nije bilo?”

„Ne bih.”

„Nikad?”

„Nikad.”

„Zašto?”

„Ne znam. Bio sam deset godina sam i nisam se oženio. Ne govorimo o tome, draga…”

Brujalo mi je u glavi kao da sam popio najmanje flašu vina.

„Ne, govorimo, baš govorimo. A kad bih te molila?”

„Da se oženim? Glupost, Hari. Nije mi potreban niko sem tebe.”

Ona se naže nada mnom. Osećao sam njen dah na usnama, obgrlila me je tako snažno da se nesavladiva pospanost za jedan tren izgubi.

„Reci to drugačije.”

„Volim te.”

Ona udari čelom o moje rame i ja osetih drhtanje njenih napregnutih očnih kapaka i vlažnost suza.

„Hari, šta ti je?”

„Ništa. Ništa. Ništa”, ponavljala je sve tiše. Trudio sam se da otvorim oči, ali same su mi se sklapale. Ne znam kada sam zaspao.

Probudio me je crveni osvit. Glava mi je bila teška kao od olova, a vrat ukočen, kao da su se svi pršljenovi srasli u jednu kost. Hrapav, neprijatan jezik nisam mogao da pomerim u ustima. Mora da sam se nečim zatrovao — pomislih, podižući s naporom glavu. Pružih ruku prema Hari. Ruka se zaustavi na hladnom pokrivaču.

Trgoh se, skočih.

Krevet beše prazan, u kabini — nikoga. Crveno sunce bacalo je na okno mnoštvo svojih odraza u obliku krugova. Skočih na pod. Mora da sam komično izgledao, jer sam se teturao kao pijan. Hvatao sam se za delove nameštaja, uhvatio se za orman — kupatilo beše prazno. Hodnik takođe. Ni u radionici nije bilo nikoga.

„Hari!” viknuh nasred hodnika, veslajući rukama izbezumljeno. „Hari…” ponovih promuklo još jednom, već znajući.

Ne sećam se tačno šta se posle toga dešavalo. Mora da sam trčao, polugo, po celoj Stanici, sećam se da sam upao čak i u ledenicu, a zatim u poslednji magacin i da sam lupao pesnicama u spuštene reze. Možda sam dolazio tamo čak nekoliko puta. Stepenice su tutnjale, padao sam, dizao se, ponovo nekud jurio, dok ne stigoh do providne pregrade iza koje se nalazi izlaz izvan Stanice: dvostruka oklopna vrata. Gurao sam ih svom snagom i vikao nadajući se ipak da je ovo san. Od izvesnog vremena neko je bio pored mene i drmusao me, vukao me nekud. Posle sam bio u maloj radionici, s košuljom mokrom od ledene vode, slepljene kose, nozdrve i jezik pekao mi je alkohol, teško dišući nalazio sam se u poluležećem stavu na nečem hladnom, metalnom, a Snaut se u svojim umrljanim platnenim pantalonama kretao pored ormana s lekovima, nešto obarao, instrumenti i stakla su glasno odzvanjali.

Odjednom ga ugledah pred sobom, gledao mi je u oči, povijen.

„Gde je ona?”

„Nema je.”

„Ali, ali Hari…”

„Nema više Hari”, reče polako, razgovetno, približavajući lice mome licu, kao da mi je zadao udarac, a sad je posmatrao kako je delovao.

„Vratiće se ona…” šapnuh sklapajući oči. I prvi put se toga zaista nisam bojao. Nisam se bojao avetinjskog povratka. Nisam shvatao kako sam ikad mogao da ga se bojim!

„Ispij to.”

Pruži mi čašu s toplim napitkom. Pogledah u čašu i pljusnuh mu odjednom celu sadržinu na lice. On se povuče, brišući oči. Kad ih otvori, stajao sam iznad njega. Bio je tako mali.

„Znači ti si!?”

„O čemu govoriš?”

„Ne laži, znaš o čemu. Ti si razgovarao s njom juče na noć? I rekao si joj da mi da uspavljujuće sredstvo za noćas?… Šta si učinio s njom? Govori!”

On potraži na grudima. Izvadi izgužvan koverat. Oteh mu ga iz ruku. Bio je zalepljen. Na površini ništa. Pocepah papir. Iz koverta ispade list savijen učetvoro. Krupan, malo detinji rukopis, krivi redovi. Poznavao sam ga.

„Dragi, ja sam ga prva molila za to. On je dobar. Strašno je što sam morala da te prevarim, nije moglo drugačije. Možeš da učiniš za mene jedno — slušaj ga i nemoj sebi nešto da učiniš. Bio si divan.”

Dole je bila jedna precrtana reč, uspeh da je raščitam: „Hari”, bila je napisala, a zatim je to precrtala, tako da je ostalo još samo jedno slovo, nešto kao H ili K, pretvoreno u mrlju. Pročitah pisamce jednom, i još jednom. I opet. Bio sam već trezan da bih histerisao, nisam mogao čak ni da jauknem, nisam mogao da pustim glas od sebe.

„Kako?” prošaputah. „Kako?”

„Kasnije, Kelvine. Drži se.”

„Držim se. Govori, kako?”

„Anihilacija.”

„Kako? Pa aparat?!…” trgoh se.

„Rošov aparat nije odgovarao. Sartorijus je izgradio drugi, specijalni destabilizator. Mali. Deluje samo na razdaljini od nekoliko metara.”

„Šta ses njom?…”

„Nestala. Blesak i potres vazduha. Slab potres. Ništa više.”

„U kratkom dometu, kažeš?”

„Da. Za veliki nije bilo materijala.”

Odjednom zidovi počeše da se povijaju prema meni. Zatvorih oči.

„Bože… pa ona… će se vratiti…”

„Neće.”

„Kako neće?…”

„Neće, Kelvine. Sećaš se one pene što se dizala uvis? Od tog vremena više se ne vraćaju.”

„Ne više?”

„Ne.”

„Ubio si je”, rekoh tiho.

„Da. A ti to ne bi učinio? Na mome mestu?” Skočih na noge i počeh da koračam sve brže. Od zida ka uglu i natrag. Devet koraka. Povratak. Devet koraka.

Zastadoh pred njim.

„Čuj, da podnesemo raport. Zatražićemo neposrednu vezu sa Savetom. To se da učiniti. Pristaće. Moraju. Planeta će biti stavljena van konvencije Četvorice. Sva sredstva biće dozvoljena. Naručićemo generatore antimaterije. Misliš da postoji nešto što će se odupreti antimateriji? Ne postoji. Ništa, ništa!” vikao sam trijumfalno, slep od suza.

„Hoćeš da ga uništiš?” reče. „Zašto?”

„Iziđi. Ostavi me!”

„Neću da iziđem.”

„Snaute!”

Gledao mi je u oči. „Ne”, reče pokretom glave.

„Šta hoćeš? Šta hoćeš od mene?”

Primače se stolu.

„Dobro. Podnesimo izveštaj.” Okrenuh se i počeh da koračam.

„Sedi.”

„Pusti me na miru.”

„Postoje dve stvari. Prva su — činjenice. Druga su — naši zahtevi.”

„Sad treba o tom da govorimo!?”

„Da, sada.”

„Neću, razumeš? Ništa me se ne tiče.”

„Poslednji put smo poslali izveštaj uoči Gibarijanove smrti. To je nešto više od dva meseca. Morali bismo da utvrdimo tačan tok pojavljivanja…”

„Nećeš prestati?” ščepah ga za ruku.

„Možeš da me udariš”, reče, „ali ja ću ipak govoriti.”

Pustih ga.

„Radi šta hoćeš.”

„Stvar je u tome što će Sartorijus nastojati da prikrije neke činjenice. Gotovo sam ubeđen u to.”

„A ti nećeš?”

„Neću. Sad više neću. To nije samo naša stvar. U pitanju je… znaš već šta je u pitanju. Pokazao je da deluje razumno. Sposobnost organske sinteze najvišeg reda, kakva je nama nepoznata. Poznaje strukturu, mikrostrukturu, metabolizam naših tela…”

„Dobro”, rekoh. „Zašto si prestao da govoriš? Izvršio je na nama seriju… seriju… eksperimenata. Psihičku vivisekciju. Oslanjajući se na znanje ukradeno iz naših glava, ne računajući na ono čemu težimo.”

„To već nisu činjenice, pa čak ni zaključci. To su hipoteze. U izvesnom smislu računao je na ono što je želeo neki, zatvoreni, skriveni deo naših mozgova. To su mogli da budu — pokloni…”

„Pokloni! Veliki bože!” Počeh se smejati.

„Prestani!” viknu hvatajući me za ruku. Stegoh njegove prste. Stezao sam ih sve jače, tako da mu počeše puckati zglavkovi. Gledao me je pritvorenih očiju, ni da zadrhti. Pustih ga i odmakoh se u ugao. Stojeći licem prema zidu, rekoh:

„Postaraću se da nejiisterišem.”

„Nije važno sve to. Šta ćemo zatražiti?”

„Ti reci. Ja sad ne mogu. Je li rekla nešto pre no?…”

„Ne. Ništa. Što se mene tiče, mislim da je sad nastala šansa.”

„Šansa? Kakva šansa? Za šta? Aa…” rekoh tiše, gledajući mu u oči, jer sam odjednom shvatio. „Kontakt? Opet Kontakt? Zar smo malo još — i ti, ti sam, i cela ova luda kuća… Kontakt? Ne, ne, ne. Bez mene.”

„Zašto?” upita sasvim mirno. „Kelvine, ti ga još, a sad više nego ikad, instiktivno, tretiraš kao čoveka. Mrziš ga.”

„Ati ne?…” dobacih.

„Ne. Kelvine, pa on je slep…”

„Slep?” ponovih pitajući se da li sam dobro čuo.

„Dabogme, po našem shvatanju. Mi za njega ne postojimo onako kako postojimo jedan za drugog. Spoljašnjost lica, tela, koju vidimo, čini da se poznajemo kao individue. To je za njega prozračno okno. Jer on je prodirao u unutrašnjost naših mozgova.”

„Dobro, dakle. Ali šta s tim? Na šta smeraš? Ako je bio kadar da oživi čoveka koji ne postoji izvan moga pamćenja, i to tako da njene oči, pokreti, njen glas… glas…”

„Govori dalje! Govori dalje, čuješ!”

„Govorim, govorim… Da. Dakle… glas… iz toga proizilazi da može da nas čita kao knjigu. Dakle, šta hoću da kažem?”

„Jeste. Da bi, kad bi hteo, mogao s nama da se sporazume?”

„Naravno. Zar to nije očigledno?”

„Nije. Uopšte nije. Jer on je mogao da uzme samo proizvodni recept koji se ne sastoji iz reči. Kao čvrst zapis sećanja ona je belančevinska struktura. Kao glava spermatozoida ili jaje. Jer tamo, u mozgu, nema reči, osećanja, čovekovo sećanje je slika, ispisana jezikom nukleinskih kiselina na mnogomolekularnim asinhroničnim kristalima. Dakle on je uzeo ono što je bilo najizrazitije zapisano u nama, najzatvorenije, najpotpunije, najdublje utisnuto, razumeš? Ali uopšte nije morao znati šta je to za nas, kakav značaj ima za nas. To je isto kao kad bismo mi bili kadri da stvorimo simetrijad i bacili ga u okean, znajući njegovu arhitekturu, tehnologiju i građu, ali ne shvatajući zašto, čemu on služi, šta je taj simetrijad za njega…”

„To je moguće”, rekoh. „Da, to je moguće. U takvom slučaju on uopšte… možda uopšte nije hteo tako da nas zgazi i zgnječi. Možda. I samo nehotice…”

Usne počeše da mi se krive.

„Kelvine!”

„Da, da. Dobro. Ništa, ništa. Ti si dobar. I on je dobar. Svi su dobri. Ali zašto? Ohjasni mi, zašto? Zbog čega si to učinio? Šta si joj rekao?”

„Istinu.”

„Istinu, istinu! Šta?”

„Pa znaš. Hajdemo sad k meni. Pisaćemo izveštaj. Hajde.”

„Čekaj. Šta ti, u stvari, hoćeš? Valjda ne nameravaš da ostaneš na Stanici?…”

„Hoću da ostanem. Da.”

Загрузка...