11. MISLIOCI


„Kris, to je zbog toga eksperimenta?”

Zgrčih se na njen glas. Ležao sam nepomično već nekoliko časova, zagledan u mrak, usamljen, jer nisam čuo čak ni njeno disanje, i u spletenim lavirintima noćnih misli, bunovnih, jedva ispunjenih smislom, zbog čega su dobijale nove dimenzije i značenja, sasvhn sam bio zaboravio na nju.

„Šta?… Otkud znaš da ne spavam?…” upitah. U mome glasu bio je strah.

„Po tome kako dišeš…” reče tiho, nekako izvinjavajući se. „Nisam htela da ti smetam… Ako ne možeš, ne go”vori…

„Ne, zašto. Jeste, sve je zbog tog eksperimenta. Pogodila si…”

„Šta oni očekuju od njega?”

„Ni sami ne znaju. Nešto. Bilo šta. To nije operacija „Misao”, nego operacija „Očajanje”. Sad treba samo jedno, jedan čovek koji bi bio dovoljno hrabar i koji bi preuzeo na sebe odgovornost za odluku, ali tu vrstu hrabrosti većina smatra običnim kukavičlukom, jer je to odstupanje, razumeš, rezignacija, bekstvo nedostojno čoveka. Kao da bi dostojno čoveka bilo da srlja i da se zaglibljuje, i da tone u nešto što ne razume i što nikad neće razumeti.”

Prekinuh, ali pre no što se moje ubrzano disanje umiri, nov nalet gneva izbaci mi iz usta:

„Naravno, uvek se nađu tipovi s praktičnim gledištem. Govorili su, ako čak i ne pođe za rukom da uspostavi kontakt da ćemo izučavajući tu plazmu — sva ta luda mesta koja iskaču iz nje na 24 sata, da bi opet nestala — upoznati tajnu materije, kao da nisu znali da je to samozavaravanje, lutanje po biblioteci ispisanoj nerazumljivim jezikom da bi se, tobože, samo gledale boje knjiga u policama… Taman posla!”

„Zar nema više ovakvih planeta?”

„Ne zna se. Možda ima, ali mi znamo samo ovu jednu. U svakom slučaju ona je nešto neobično retko, a ne kao Zemlja. Mi, mi smo obični, mi smo trava svemira i ponosimo se tom našom običnošću što je tako sveopšta, i mislili smo da sve može u nju da se smesti. To je bila shema s kojom se smelo i radosno krenulo u daljinu: drugi svetovi! Pa dobro, šta su ti drugi svetovi? Ovladavamo njima ili oni nama ovladavaju, ništa drugo nije bilo u tim nesrećnim mozgovima. Ah, ne vredi govoriti. Ne vredi.”

Ustadoh, pipajući pronađoh apoteku i pljosnatu kutijicu s tabletama za spavanje.

„Hoću da spavam, draga”, rekoh okrećući se prema tami u kojoj je, visoko, zujao ventilator. „Moram da spavam. U protivnom, sam ne znam…”

Sedoh na krevetu. Ona dotače moju ruku. Uhvatih je, nevidljivu, i držah je nepomično sve dok snagu toga stiska ne olabavi san.

Ujutro, kad se probudih svež i ispavan, eksperiment mi se učini kao nešto nevažno, i nisam shvatao kako sam mogao da mu pridajem toliku važnost. Nije me se mnogo ticalo ni to što je i Hari morala da pođe sa mnom u laboratoriju. Svi njeni napori da ostane u sobi makar i nekoliko minuta kad mene nema bili su uzaludni, te odustadoh od daljih proba kojima se podvrgavala (čak je bila spremna da dopusti da je negde zatvorim), i posavetovah joj da ponese neku knjigu za čitanje.

Više od samog postupka interesovalo me je šta ću zateći u laboratoriji. Sem dosta znatnih praznina u regalima i ormanima sa analitičnim staklom (sem toga u nekim ormanima su nedostajala okna, a ploča jednih vrata bila je zvezdasto ispucana, kao da se tu nedavno vodila borba, s tragovima žurno, iako brižljivo uklonjenim) — u velikoj, svetloplavoj prostoriji nije bilo ničega naročitog. Snaut, koji se kretao pored aparature, držao se krajnje korektno, čak je i Harinu pojavu primio kao nešto sasvim obično i izdaleka joj se lako naklonio. Baš kad mi je vlažio slepoočnice i čelo fiziološkim rastvorom, pojavio se Sartorijus. Ušao je kroz mala vrata koja su vodila u mrak. Bio je u belom mantilu, sa protivzračnom keceljom prebačenom preko njega; ta kecelja sezala mu je do zglavaka. Poslovan, poletan, pozdravio se sa mnom kao da nas tu ima stotinak radnika u kakvom zemaljskom institutu i da smo se juče rastali. Tek tada sam primetio da mrtvi izraz njegovom licu daju kontaktna stakla koja je nosio pod kapcima umesto naočara.

Stajao je skrštenih ruku gledajući kako mi Snaut opasuje zavojem elektrode stavljene uz glavu. Na glavi mi se od toga napravila neka vrsta bele kape. Nekoliko puta obuhvatio je pogledom celu dvoranu, kao da uopšte nije primećivao Hari, koja je, zgrčena, nesrećna, sedela na maloj stolici bez naslona pored zida, praveći se da čita knjigu; kad se Snaut odmače od moje fotelje, pomerih glavu opterećenu metalom i vodovima da bih video kako uključuje aparaturu, ali Sartorijus neočekivano diže ruku i obrati mi se kao da drži propoved:

„Doktore Kelvine! Molim vas za trenutak pažnje i koncentracije. Ne nameravam da vam bilo šta namećem, jer to ne bi vodilo cilju, ali morate prestati da mislite o sebi, o meni, o kolegi Snautu, o bilo kojim drugim osobama, da biste se, eliminišući slučajnost pojedinih individualnosti, usredsredili na pitanje koje ovde reprezentujemo. Zemlja i Solaris, generacije istraživača koje predstavljaju celinu, iako pojedini ljudi imaju svoj početak i kraj, naša nepopustljivost u nastojanju da uspostavimo intelektualni kontakt, razmere istorijskog puta koji je čovečanstvo prevalilo, sigurnost njegova prevaljivanja u budućnosti, spremnost na sve žrtve i napore, napredovanje svih ličnih osećanja u ovoj našoj misiji — to je niz tema koje bi trebalo potpuno da ispune vašu svest. Tok asocijacija, doduše, ne zavisi potpuno od vaše volje, ali to što se ovde nalazi osigurava autentičnost koraka koji sam ovde preduzeo. Ako ne budete ubeđeni da ste ispunili zadatak, molim vas da kažete, i kolega Snaut će ponoviti zapis. Najzad, imamo vremena…”

Poslednje reči izgovorio je uz bled, suh osmeh, koji njegovim očima nije oduzeo izraz prodorne zapanjenosti. Grčio sam se u sebi od mnoštva ovih tako ozbiljno izgovorenih fraza, ali Snaut srećom prekide tišinu koja poče da biva neprijatna.

„Možemo, Kris?” upita, naslonjen laktom na visoki pult elektroencefalografa, u nemarnoj i istovremeno poverljivoj pozi, kao da se oslanjao o stolicu. Bio sam mu zahvalan što mi se obratio po imenu.

„Možemo”, rekoh zatvarajući oči. Trema koja je opustošila moj razum kad je završio poslovanje s elektrodama i kad je stavio prste na prekidač odjednom se rasprši i kroz trepavice ugledah crvenu svetlost kontrolnih lampica na crnoj ploči aparata. Istovremeno vlažna i neprijatna hladnoća metalnih elektroda, kao hladnoća metalnih moneta koje mi opasuju glavu, nestade. Bio sam kao siva, neosvetljena arena. Tu prazninu je posmatrala sa svih strana gomila nevidljivih gledalaca, amfiteatralno okupljenih oko ćutanja u kome se rasipao ironični prezir prema Sartorijusu i Misiji. Napetost unutrašnjih posmatrača, željnih da odigraju improvizovanu ulogu, poče da slabi. Hari? — pomislih tu reč na probu, sa zamirućim nemirom, spreman da je smesta povučem. Ali to moje budno, slepo gledalište ničim ne zaprotestova. Za izvestan trenutak bio sam čista nežnost, iskreno žaljenje, spreman na strpljive, duge žrtve. Hari me je ispunila bez ličnih crta, bez oblika, bez lica, i odjednom kroz njen bezlični pojam koji je odisao očajničkom nežnošću, u sivom mraku pojavi mi se u mislima Gize, otac solaristike i solarista, sa svom ozbiljnošću svoga profesorskog lica. Ali nisam mislio na onu blatnjavu eksploziju, na smrdljivi ponor koji je progutao njegove zlatne naočare i savesno iščetkane sede brkove, nego sam video samo bakrorez na naslovnom listu monografije, gustim crtama ispunjenu podlogu kojom je umetnik okružio njegovu glavu, tako da je stajala, ništa ne podozrevajući, gotovo u oreolu, tako slična, ne po crtama, nego po čestitom, starinskom razboru, s licem moga oca, i najzad nisam znao koji od njih dvojice gleda u mene. Nijedan od njih nije imao groba, ali to je u naše vreme bilo toliko često i obično, da nije budilo nikakva posebna uzbuđenja.

Slika se već gubila, a ja u jednom, ne znam koliko dugom trenutku zaboravih na Stanicu, na eksperimenat, na Hari, na crni okean i na sve, ispunjen sigurnošću, trenutnom kao blesak, da su ona dva već nepostojeća, krajnje sićušna, u suho blato pretvorena čoveka bila na visini svega što ih je snašlo, i spokojstvo koje je plovilo na mene iz toga otkrića uništi bezobličnu gomilu što je okruživala arenu u nemom iščekivanju moga poraza. Zajedno sa udvojenim puckanjem isključene aparature veštačka svetlost probi se u moje oči. Stisnuh kapke. Sartorijus me je gledao ispitivački, stalno u istoj pozi, a Snaut je, okrenut leđima prema njemu, poslovao oko aparature, kao namerno šljapkajući papučama koje su mu spadale s nogu.

„Mislite li, doktore Kelvine, da je uspelo?” obrati mi se Sartorijus svojim nazalnim, odbojnim glasom.

„Da”, rekoh.

„Ubeđeni ste?” s prisenkom čuđenja ili i sumnje dobaci Sartorijus.

„Da.”

Sigurnost i oštar ton moga odgovora izbaciše ga za trenutak iz ukočene ozbiljnosti.

„Onda… dobro”, promrmlja i osvrte se oko sebe, kao u neodlučnosti šta sada da počne. Snaut priđe fotelji i poče da odmotava zavoje s moje glave.

Ustadoh i prošetah po dvorani, a za to vreme se Sartorijus, koji beše nestao u mračnoj komori, vrati sa filmom, već izazvanim i suvim. Na nekoliko metara u dužinu vukle su se drhtave i beličasto nazubljene linije poput kakve plesni ili paučine razvučene po crnoj, skliskoj celuloidnoj pantljici.

Nisam više imao nikakvog posla, ali još sam ostao. Snaut i Sartorijus stavili su u oksidiranu glavu modulatora film čiji je kraj Sartorijus još jednom pregledao, nepoverljivo namršten kao da se trudio da dešifruje sadržinu izraženu tim ustreptalim linijama.

Ostatak eksperimenta bio je već nevidljiv. Znao sam samo šta se dešava kad su stali ispred razvodnog pulta pored zida i pokrenuli odgovarajuću aparaturu. Struja se probudila slabim niskim zujanjem u kalemima pod oklopnim podom, a potom su samo svetlašca na uspravnim, zastakljenim cevčicama induktora išla naniže, pokazujući da se velika cev rendgenskog topa spušta kroz okomito okno, da bi zastala na njegovom otvorenom izlazu. Svetlašca se sada zaustaviše na najnižim podeocima skale i Snaut poče da pojačava napon, dok kazaljke, ili tačnije; bele pruge koje su ih zamenjivale, ne načiniše lepezasti poluobrt udesno. Glas struje jedva se čuo, nije se dešavalo ništa, bubnjevi s filmom obrtali su se pod pokrivačem, tako da čak ni to nije moglo da se vidi, brojčanik metraže kuckao je tiho kao mehanizam časovnika.

Hari je gledala iznad knjige čas u mene čas u njih. Priđoh joj. Pogleda me upitno. Eksperiment se već završio. Sartorijus polako priđe velikoj, kupastoj glavi aparata.

„Idemo?…” samim usnama upita Hari. Klimnuh glavom. Ona ustade. Ne oprostivši se ni s kim — previše bi mi to izgledalo besmisleno — prođoh pored Sartorijusa.

Visoki prozori gornjeg hodnika bili su ispunjeni sunčevim zalaskom neobične lepote. Nije to bilo obično, nabreklo crvenilo, nego sve nijanse crvenila, svetlozamagljenog i kao posutog najsitnijim srebrom. Teško, beživotno ustalasano crnilo beskrajne površine okeana izgledalo je kao da, odgovarajući na ovu blagu svetlost, izbacuje iz sebe mrkoljubičasti, meki odsjaj. Jedino na samom zenitu nebo je još bilo potpuno riđe.

Odjednom zastadoh na sredini donjeg hodnika. Prosto nisam mogao pomisliti na to da se ponovo, kao u zatvorskoj ćeliji, zatvorimo u kabini koja gleda na okean.

„Hari”, rekoh, „znaš… svratio bih u biblioteku… Nemaš ništa protiv?…”

„Oh, vrlo rado, potražiću i ja nešto za čitanje”, odgovori ona s malo izveštačenom živahnošću.

Osećao sam da je između nas od juče nastala neka još nezasuta pukotina i da bi trebalo da joj ukažem makar malo srdačnosti, ali potpuna apatija ovladala je mnome. Ne znam šta bi se moralo dogoditi da se oslobodim te apatije. Vratismo se hodnikom, a zatim se niz trap spustismo u malo predvorje, gde su se nalazila troja vrata i između njih cveće, kao u nekim vitrinama iza kristalnih staklenih pokrivača.

Srednja vrata što su vodila u biblioteku bila su s obeju strana obložena veštačkom kožom; otvarajući ih trudio sam se uvek da tu veštačku kožu ne dodirnem rukom. Unutra, u kružnoj velikoj dvorani, pod bledosrebrnastim stropom ukrašenim stilizovanim suncima, bilo je nešto hladnije nego u hodnicima.

Počelh da prelazim rukom duž redova knjiga iz kolekcije solarijanske klasike i već htedoh da izvadim prvi tom Gizea, s onom njegovom slikom u bakrorezu na prvom listu, zaštićenom flispapirom, kad iznenada otkrih, prošli put neprimećeni debeli tom Gravinskoga, formata osmine.

Sedoh na tapaciranu stolicu. Vladala je potpuna tišina. Korak dalje od mene Hari je listala neku knjigu, čuo sam tiho šuštanje listova pod njenim prstima. Kompendijum Gravinskoga koji se na studijama upotrebljava najćešće kao najobičnija knjiga za „gruvanje”, bio je zbornik azbučno sređenih solarijanskih hipoteza, od abiološke do degeneracijske. Kompilator, koji nikad valjda nije čak ni video Solaris prekopao je sve monografije, ekspedicijske zapisnike, delimične radove i privremene izveštaje, proučio je čak i citate iz dela planetologa koji su istraživali druga kosmička tela i dao katalog, malo zastrašujući zbog lapidarnosti formulacija, jer su često prelazile u trivijalnost, izgubivši tananu komplikovanost misli koje su pratile njihovo rođenje, a sada je ova celina, zamišljena kao kratka enciklopedija, predstavljala već u neku ruku kuriozitetsku vrednost; knjiga je objavljena pre dvadeset godina, a za to vreme naraslo je brdo novih hipoteza, koje se ne bi smestile ni u jednu knjigu. Pregledao sam azbučni spisak autora kao spisak slavno poginulih, malo je koji od njih još bio živ, a aktivno u solaristici nije radio valjda nijedan. Celokupno ovo misaono bogatstvo rasuto u svim pravcima stvaralo je utisak da neka od tih hipoteza mora ipak biti ispravna, da je nemoguće da stvarnost bude potpuno drugačija, nesaglasna sa milijardama pretpostavki pravljenih o njoj. Gravinski je svoj kompendijum propratio predgovorom u kome je šezdesetak godina solaristike poznate pre njega podelio na razdoblja. U prvom — koje je datiralo od uvodnog ispitivanja Solarisa — niko, u stvari, nije svesno postavljao hipoteze. Tada je prihvaćeno, nekako intuitivno, po „zdravom razumu”, da je okean mrtav hemijski konglomerat, ogromna pihtijasta masa koja prekriva celu planetu i koja rađa najneobičnije tvorevine zahvaljujući svojoj „kvazi-vulkanskoj” delatnosti i samorodnim automatizmom procesa stabilizuje nepostojanu orbitu onako kao što klatno održava nepromenljiv raspon jednom započetog kretanja. Istina, već tri godina kasnije Mažnon je izrazio misao o oživljenoj prirodi „pihtijaste mašine”, ali je Gravinski period bioloških hipoteza datirao tek devet godina kasnije, kada je nekad usamljeni Mažnonov sud počeo da stiče sve veći broj pristalica. Naredne godine obilovale su vrlo komplikovanim specijalnim teoretskim modelima živog okeana, poduprtim biomatematičkom analizom. Treći period bio je obeležen raspadom dotle gotovo monolitnog naučničkog mišljenja.

Tada su se pojavile mnoge škole koje su se međusobno često najbešnje pobijale. Bilo je to vreme delatnosti Panmalera, Stroble, Frihouza, Legreje, Osipoviča, i upravo je tada celokupno Gizeovo delo bilo podrvgnuto ubistvenoj kritici. Tada su načinjeni prvi atlasi, katalozi, stereofotografije asimetrijada koji su do tada smatrani tvorevinama koje je nemoguće istraživati; prelom je nastupio zahvaljujući novim, daljinski dirigovanim uređajima, koji su sletali u burne dubine kolosa što su pretili da svakog trena eksplodiraju. Upravo tada su na rubu besnih diskusija počele da padaju izdvojene, prezrivo prećutkivane minimalističke hipoteze koje su proglašavale da će — ako čak i ne pođe za rukom da se uspostavi toliko spominjani „kontakt” s „razumnim čudovištem” — istraživanje okoštalih mimoidalnih gradova i balonastih planina, koje okean izbacuje da bi ih ponovo progutao, ipak pružiti svakako dragoceno znanje iz oblasti hemije, fiziko-hemije, da će dati nova iskustva o strukturi molekula-divova. Ali, sa zastupnicima takvih teza niko se nije čak ni upuštao u polemiku, jer to je bilo razdoblje kada su nastali do danas aktuelni katalozi tipičnih metamorfoza ili Frankova bioplazmatska teorija mimoida, koja je, iako kasnije napuštena kao pogrešna, ostala divan obrazac misaonog razmaha i logičnog konstruktorstva.

Ti „periodi Gravinskoga”, koji su zajedno brojali trideset i nekoliko godina, bili su naivna mladost, elementarno optimistični romantizam, i najzad — obeležen prvim skeptičkim glosama — zreli vek solaristike. Već pred kraj dvadesetpetogodišnjice pale su — kao povratak na prve, koloidno-mehanicističke hipoteze — hipoteze, koje predstavljaju kasnije potomstvo tih spomenutih, o apsihičnosti solarijskog okeana. Sva traganja za simptomima svesne volje, svrhovitosti procesa, delovanja motivisanog unutrašnjim potrebama okeana, gotovo su sveopšte priznate za nekakvu aberaciju celog pokoljenja istraživača. Publicistička strast pobijanja njihovih tvrđenja pripremala je teren za trezvena, analitično nastrojena istraživanja grupe Holdena, Eonidesa, Stolive, usredsređene na savesno prikupljanje činjenica; bilo je to vreme naglog širenja i razrastanja arhiva, mikrofilmovanih kartoteka, ekspedicija bogato snabdevenih svim mogućim aparatima, automatskim registratorima, indikatorima, sondama kakve je Zemlja tada mogla da dostavi. U to vreme je u nekim godinama učestvovalo u istraživanjima preko hiljadu ljudi odjednom, ali dok se tempo porasta stalno nagomilavanih materijala još pojačavao, oživljavajući duh naučnika je počinjao da se izjalovljuje i nastajao je, težak za jasno razgraničavanje u vremenu, period opadanja ove, uprkos svega i dalje optimističke faze solarijanske eksploracije.

Karakterisale su je pre svega velike, odvažne — jednom po teoretskoj mašti, drugi put po negaciji — individualnosti ljudi kao što su bili Gize, Strobla ili Sevada koji je — kao poslednji od velikih solarista — poginuo pod tajanstvenim okolnostima u blizini južnog pola planete, učinivši nešto što se ne dešava čak ni početniku. Upravio je svoj aparat koji je leteo nisko nad okeanom, pred očima svih posmatrača, u dubinu brzaka koji mu se očito uklanjao s puta. Govorilo se o nekoj nagloj slabosti, nesvestici ili čak o defektu upravljača, a to je, kako mislim, bilo, u stvari, prvo samoubistvo, prava, nagla, jeana eksplozija očajanja.

Nije ipak poslednja. Ali kompendijum Gravinskoga nije sadržao takve podatke, nego sam ja sam dopisivao datume činjenice i pojedinosti, gledajući na njegove požutele strane, pokrivene sitnim slogom.

Tako patetičnih samoubistava, istina, kasnije već nije bilo, ali je ponestalo i takvih velikih individualnosti. Regrutovanje istraživača koji su se posvećivali određenoj oblasti planetologije u stvari je pojava koju niko nije proučio. Ljudi velikih sposobnosti i velike snage karaktera rađaju se manje-više sa ujednačenom čestinom, nejednak je samo njihov odbir. Njihovo prisustvo ili odsustvo u određenoj oblasti istraživanja mogu da objašnjavaju valjda perspektive kakve ona otvara. Ocenjujući na razne načine klasike solaristike, niko im ne može poreći veličinu, čak ni genijalnost. Najbolje matematičare, fizičare, veličine iz oblasti biofizike, teorije informacija, elektrofiziologije privlačio je ćutljivi solarijski gigant kroz čitave decenije. Odjednom armiji istraživača kao da su iz godine u godinu oduzimane starešine. Ostala je siva, bezimena masa strpljivih skupljača, kompilatora, tvoraca mnogih originalno zamišljenih eksperimenata, ali već je nedostajalo i masovnih ekspedicija, zamišljenih prema veličini planete, i smelih, celovitih hipoteza.

Solaristika kao da je počinjala da se rasipa i kao da su pratnja, uporedna s njenim ponižavajućim letom, bile masovno oplođavane hipoteze o degeneraciji, retardaciji, involuciji solarijskih mora, hipoteze koje su se razlikovale jedva drugostepenim pojedinostima. S vremena na vreme pojavljivao se smeliji, zanimljiviji zahvat, ali sve se to bilo koncentrisalo nekako na okean, koji je smatran vrhunskim proizvodom razvitka, i to razvitka koji je davno, pre mnogo milenijuma, prevalio razdoblje najviše organizacije, a sada se, spojen samo fizički, raspadao u bezbroj nepotrebnih besmislenih, agonalnih tvorevina. Znači — već monumentalna, vekovima produžavana agonija; tako je viđen Solaris, a u njegovim dugonjama ili mimoidima viđene su oznake iščašenja, u procesima koji su izbijali iz tečne telesine sagledavani su simptomi haosa i anarhije, sve dok taj pravac nije postao opsesija, tako da je celokupna naučna literaura sledećih sedam-osam godina, iako, naravno, lišena odredaba koje jasno izražavaju osećanja njenih autora, samo valjda gomila uvreda — osveta koju su, osamljene, sive mase solarista bez voda sipale na stalno ravnodušni objekat svojih napregnutih istraživanja, koji je i dalje ignorisao njihovo prisustvo na sebi.

Znao sam — neuključene u ovaj komplet solarijanske klasike, po mome mišljenju neopravdano neuključene — originalne radove nekolicine evropskih psihologa koji su sa solaristikom imali zajedničko samo to što su tokom dužeg vremenskog raspona pratili reakcije javnog mnenja, prikupljajući najprosečnije izjave, glasove nestručnjaka, i na taj način pokazali začuđujuće čvrstu vezu promena toga mnenja sa procesima koji su istovremeno nastajali u okviru naučničkog središta.

Takođe i u okviru koordinacione grupe Planetološkog instituta, tamo gde se odlučivalo o materijalnom podržavanju istraživanja, nastajale su promene koje su se izražavale u stalnom, iako postepenom redukovanju budžeta instituta i solarističkih mesta, kao i dotacija za ekipe koje su kretale na planetu.

Glasovi o neophodnosti redukovanja istraživanja mešali su se sa istupima onih koji su zahtevali upotrebu energičnijih oruđa, ali niko valjda nije otišao dalje od administrativnog direktora Svezemaljskog kosmološkog instituta, koji je uporno tvrdio da živi okean uopšte ne ignoriše ljude, nego ih ne opaža, slično kao što slon ne primećuje mrava što mu sedi na leđima i, da bi se privukla njegova pažnja, i da bi se ona usredsredila na nas, treba primeniti snažne impulse i mašine-gigante, velike kao sama planeta. Zabavan detalj bio je ipak taj što je, kako je podvukla štampa, tako skupe poduhvate zahtevao direktor kosmološkog, a ne planetarnog instituta, onoga koji je finansirao istraživanje Solarisa te je to bila, dakle, darežljivost iz tuđeg džepa.

A posle vrtloga hipoteza, obnavljanje nekadašnjih, unošenje nebitnih promena, preciziranje ili unošenje mnogoznačnosti poče da zamenjuje dotle bleštavo jasnu, pored sve njene širine, solaristiku u sve zapleteniji lavirint, pun slepih uličica. U atmosferi opšte ravnodušnosti, stagnacije i gubljenja volje za ovu planetu drugi okean jalovo štampane hartije kao da je pratio solarijsko vreme.

Neke tri godine pre no što sam stupio kao apsolvent Instituta u Gibarijanovu radionicu, nastala je fondacija Meta-Irvinga, koja je odredila velike nagrade za onoga ko iskoristi za ljudske potrebe energiju okeanske glinice. Postojale su slične želje i ranije i kosmički brodovi su dovezli na Zemlju dosta tovara plazmatične pihtijaste mase. Dugo i strpljivo su razrađivani metodi njenog konzerviranja, uz primenu visokih ili niskih temperatura, veštačke mikroatmosfere i mikroklime, sličnih kao na Solarisu, učvršćujuća zračenja, hiljade hemijskih recepata — i sve samo zato da bi se pratio manje ili više lenji proces raspada, koji je takođe, razume se, kao sve drugo, opisan mnogo puta i s najvećom tačnošću u svim stadijumima — samoizjedanja, maceracije, razređivanja elementarnog ili ranog i poznog, sekundarnog. Analognu sudbinu imali su i uzroci uzeti iz svih mogućih cvetanja i tvorevina plazme. Međusobno su se razlikovali samo putevi koji su vodili do kraja, koji je predstavljala laka kao pepeo, metalno sjajna, autofermentacijom razređena rastresitost. Njen sastav, odnos elemenata i hemijske formule mogao je dati svaki solarist čak i kad ga probudiš iza sna.

Potpun fijasko održanja u životu — ili makar u stanju zaustavljene vegetacije, nekakvog hibernovanja — malog ili velikog dela okeanskog čudovišta izvan njegova planetarnog organizma postao je izvor uverenja (razrađenog u Menijeovoj i Prorošovoj školi) da ostaje, u stvari, da se odgonetne samo jedna jedina tajna, i kad nju otvorimo odgovarajuće odabranim ključem interpretacije, da će nam se razjasniti odjednom sve…

U potrazi za tim ključem, tim solarističkim filozofskim kamenom trošili su vreme i energiju ljudi koji s naukom često nisu imali ničeg zajedničkog, a u četvrtoj dekadi postojanja solaristike broj kombinatora-manijaka izvan naučnog središta, onih zanesenjaka koji strašću prevazilaze svoje prethodnike kao što su bili proroci „perpetuum mobila” ili „kvadrature kruga” — dobio je razmere epidemije, koja je prosto uznemiravala neke psihologe. Ova strastvenost je ipak usahla posle nekoliko godina, a kad sam se ja pripremao za put na Solaris, odavno je već bila nestala iz novinskih stubaca i izgubila se iz razgovora, slično, uostalom, kao i problem okeana.

Vraćajući na policu kompendijum Gravinskoga naišao sam pored njega, pošto su knjige bile poređane po azbučnom redu, na malu, među debelim knjižurinama jedva primetnu Gratenstromovu brošuru, jedan od izuzetnijih proizvoda solarijanske literature. Bio je to rad upravljen — u borbi za shvatanje Vanljudskoga — protiv samih ljudi, protiv čoveka, svojevrsni paskvil protiv naše vrste, pored sve svoje matematičke suhoparnosti žestok rad jednoga samouka, koji se, pošto je najpre objavio niz neobičnih priloga koji su spadali u neke krajnje specijalističke a, pre bi se reklo, marginalne ogranke kvantne fizike, u ovom svom glavnom i najneobičnijem delu (glavnom, iako napisanom svega na dvadesetak strana) trudio da pokaže da su se čak i prividno najapstraktnija, najteoretskija, matematizovana dostignuća nauke, u stvari, jedva za korak-dva udaljila od preistorijskog, grubo čulnog, antropomorfnog shvatanja sveta koji nas okružuje. Iznalazeći u formulama teorije relativiteta, teoreme polja sila, u parastatici, u hipotezama jednoga kosmičkog polja tragove tela, sve ono što je tamo izvod i rezultat postojanja naših čula, strukture našeg organizma, ograničenja i krhkosti čovekove životinjske fiziologije, Gratenstrom je došao do krajnjeg zaključka da ni o kakvom „kontaktu” čoveka s nečovekolikom, ahumanoidalnom civilizacijom ne može da bude i nikad neće biti ni govora. U tom paskvilu na celu ljudsku vrstu ni rečju nije bio spomenut misleći okean, nego se njegovo prisustvo, pod vidom prezrivo trijumfujućeg ćutanja primećivalo ispod gotovo svake rečenice. Tako sam bar osećao upoznajući se prvi put s Gratenstromovom brošurom. Taj rad je, uostalom, predstavljao više kuriozum nego solarijanum u normalnom značenju, a nalazio se u klasičnom knjigohranilištu, jer ga je tamo smestio sam Gibarijan, koji mi ga je, uostalom, i dao u svoje vreme da ga pročitam.

Sa čudnim osećanjem, nalik na poštovanje, oprezno sam vratio tanku, čak i neukoričenu, brošuru među knjige na polici. Dotakoh prstima „Solarijski almanah” zelenomrke boje. Pored sveg haosa, pored sve bespomoćnosti koja nas je okruživala, nije se moglo poreći da smo zahvaljljući doživljajima ovih desetak dana stekli sugurnost u nekoliko osnovnih pitanja, na koja je tokom niza godina utrošeno more mastila, jer su predstavljala teme sporova jalovih zbog svoje nerešivosti.

U to da li je okean bio živo biće mogao bi neko ko voli paradokse i ko je dovoljno tvrdoglav i dalje da sumnja. Nemoguće je ipak bilo poreći postojanje njegove psihičnosti, bez obzira na to šta bi se pod tom rečju moglo shvatiti. Postalo je očito da on čak i te kako dobro zapaža naše prisustvo nad sobom… Taj jedan zaključak precrtavao je celo jedno razrađeno krilo solaristike koje je proglašavalo da je okean bio „svet po sebi”, „biće po sebi”, usled sekundarnog nestajanja lišen nekad postojećih čulnih organa, i da, tobože, nije ništa znao o postojanju pojava ili spoljnih objekata, zatvoren u vrtlogu gigantskih struja, čije sedište, ležište i tvorac jeste uskovitlana provalija koja se nalazi ispod dvaju sunaca.

A dalje: saznali smo da je okean kadar da veštački sintetizuje ono što mi sami ne umemo — naša tela, pa čak i da ih usavršava uvođenjem u njihovu podatomsku strukturu neshvatljivih promena koje su sigurno u vezi s ciljevima kojima se rukovodio.

Postojao je, dakle, živeo, mislio, dejstvovao; šansa da se „problem Solarisa” svede na besmislicu ili na nulu, mišljenje da nemamo posla ni s kakvim Bićem, i da samim tim naš gubitak nipošto nije gubitak u igri — sve je to palo jednom zanavek. Hteli to ili ne, ljudi su sad morali primiti k znanju susedstvo koje se, mada i iza bilion kilometara praznine, odeljeno prostorom čitavih svetlosnih godina, nalazi na putevima njihove ekspanzije, susedstvo koje je teže obuhvatiti od sveg ostalog Svemira.

Nalazimo se, možda, na prekretnici celokupne istorije — mislio sam. Odluka o odustajanju, o povratku, aktualnom ili u najbližoj budućnosti, mogla je da prevagne, a čak i likvidaciju same Stanice nisam smatrao nečim nemogućim ili neverovatnim. Nisam ipak verovao da bi se na taj način išta moglo spasti. Samo postojanje kolosa koji misli nikad više neće ljudima dati mira. Makar premerili čitave galaktike, makar se povezali s drugim civilizacijama bića sličnih nama. Solaris će biti večni izazov čoveku.

I još jedna nevelika knjiga, uvezana u kožu, zalutala je među godišta „Almanaha”. Za trenutak sam se zagledao u povez pocrneo od dodira prstiju pre no što je otvorih. Bila je to stara knjiga: Muntijusov „Uvod u solaristiku”. Pamtim noć koju sam proveo čitajući je i Gabarijanov osmeh kad mi je davao taj svoj primerak, i zemaljski osvit u prozoru kad sam stigao do reči „kraj”. Solaristika je — pisao je Muntijus — zamena za religiju kosmičke ere, ona je vera zaodevena u ruho nauke; kontakt, cilj kome teži, isto je onako maglovit i taman kao i opštenje sa svecima ili silazak Mesije. Eksploracija Solarisa je liturgika koja egzistira u metodološkim formulama, pokorni rad istraživača je očikivanje ispunjenja, Blagovesti, jer nema i ne može biti mostova između Solarisa i Zemlje. Tu očigednost, slično kao i druge: nedostatak zajedničkih iskustava, nedostatak pojmova koji bi se dali preneti, solaristi odbacuju, slično kao što su vernici odbacivali argumente koji su rušili osnov njihove vere. Šta uostalom, očekuju, čemu se mogu nadati ljudi od „uspostavljanja informacijske veze” s mislećim morima? Registar doživljaja vezanih s egzistencijom koja se ne završava u vremenu, tako starom da sigurno ne pamti svoj početak? Opis želja, strasti, nada i patnji koje se oslobađaju u trenutnim porađanjima živih planina, pretvaranja matematike u bit, pretvaranje samoće i rezignacije — u potpunost? Ali sve to predstavlja znanje koje se ne može predati, a ako bi se pokušalo da se ono prevede na bilo koji od zemaljskih jezika, sva ova traženja vrednosti i značenja podlegla bi gubljenju, ostala bi na drugoj strani. „Privrženici”, uostalom, ne očekuju nikakve takve revelacije, više dostojne poetike nego nauke, o ne, jer oni sami potpuno nesvesno, čekaju Otkrovenje koje bi im izložilo smisao samog čoveka! Solaristika je, dakle, posmrče davno umrlih mitova, ispoljavanje mistićnih težnji koje javno, punim glasom, ljudska usta već ne smeju da izgovaraju, a kamen-temeljac, skriven duboko u temeljima njene zgrade, jeste nada u Iskupljenje…

Ali nesposobni da priznaju da je odista tako, solaristi brižljivo zaobilaze svako tumačenje Kontakta, tako da on u njihovim delima postaje nešto kraj nje — i dok je po prvobitnom, još trezvenom shvatanju on trebalo da bude početak, uvod, stupanje na novi put, jedan od mnogih — ovako dignut do svetosti Kontakt je posle niza godina prerastao u njihovu večnost i njihovo nebo…

Analiza Muntijusa, tog „jeretika” planetologije, prosta je i gorka, blistava u negaciji, u razbijanju solarijskog mita ili, još pre, u razbijanju Čovekove Misije. Prvi glas koji se usudio da zazvuči još u fazi potpunog poverenja i romantizma solaristike, primljen je s potpunim, ignorišućim ćutanjem. Stvar čak i previše razumljiva kad se uzme u obzir da bi prihvatanje Muntijusovih reči bilo istoznačno s precrtavanjem solaristike onakve kakva je postojala. Počeci drugačije solaristike, trezvene, koja zna za odricanja, uzalud su čekali na svog utemeljivača. Pet godina posle Muntijusove smrti, kad je njegova knjiga već postala bibliografska retkost, raritet koji se nije mogao naći ni u kompletima solarijana, ni u filozofskim bibliotekama, nastala je škola koja je nosila njegovo ime, norveški krug u kome se, iskidan u individualnosti mislilaca koji su prihvatili njegovo nasleđe, mir Muntijusova izlaganja pretvorio u zajedljivu, fanatičnu ironiju Erlea Enesona, i u donekle stilizovanom izdanju, u primenjenu solaristiku, ili „utilitaristiku” profesora Felange; on je zahtevao usredsređivanje na konkretne koristi kakve se mogu crpsti iz istraživanja, bez osvrtanja na jezom ukrašenu i u lažnoj nadi rođenu težnju za civilizacijskim kontaktom, za intelektualnim obredom dveju civilizacija. Ali u odnosu prema nemilosrdnoj jasnoći Muntijusove analize, dela svih njegovih duhovnih učenika samo su sitni pabirci, ako ne i obična popularizacija, izuzev onoga što je napisao Eneson i, možda, Takata. Muntijus je sam, u stvari, učinio sve nazivajući prvu fazu solaristike — periodom „proroka”, među koje je ubrojao Gizea, Holdena, Sevadu, drugu fazu je nazvao „velikim raskolom” — raspadom jedinstvene solarijanske crkve u gomilu veroispovesti koje se međusobno pobijaju, i predskazao je treću fazu — dogmatizacije i skolastičkog okoštavanja koja će nastupiti kad bude ispitano sve što ima da se ispita. Tako se ipak nije dogodilo. Gibarijan je — mislio sam — ipak bio u pravu kada je likvidacijski Muntijusov zaključak smatrao monumentalnim uprošćenjem koje zaobilazi sve ono što je u solaristici bilo suprotno s elementima vere, jer je u njoj odlučivala neprestajuća ovovremenost radova, koja nije obećavala ništa sem konkretnog, materijalnog globusa koji kruži oko dva sunca.

U Muntijusovoj knjizi našao sam ubačen, nadvoje previjen, sasvim požuteo separat iz tromesečnika „Parerga Solariana”, jedan od prvih radova koje je napisao Gibarijan, još pre no što je preuzeo upravu nad Institutom. Nakon naslova — „Zašto sam solarist” — sledilo je sažeto, gotovo kao dispozicija, nabrajanje konkretnih pojava koje dokazuju postojanje realnih šansi Kontakta. Jer Gibarijan je spadao u ono, valjda poslednje, pokoljenje istraživača koji su imali hrabrosti da se nadovezuju na rane godine bleštavosti, optimizma i koji se nisu odricali svojevrsne vere koja ne prekoračuje granice označene naukom, vere krajnje materijalne, jer se uzdala u uspeh napora, samo ako su dovoljno uporni i ako se ne prekidaju.

Polazio je od onako dobro poznatih, klasičnih istraživanja bioelektroničara, među kojima su se isticala imena Eurazije, Šo-En-Mina, Ngijalija i Kavakadzea. Ta istraživanja ukazivala su na elemente sličnosti između slike električnog znaka mozga i nekih pražnjenja kakva se javljaju u okviru plazme, a koja prethode nastanku takvih njenih tvorevina kao što su ranostadijumske Polimorhe i blizanački Solaridi. Odbacivao je previše antropomorfne interpretacije, sve one mistifikacijske teze psihoanalitičarskih, psihijatrijskih, neurofizioloških škola koje su se trudile da u odnosu na glejasti okean unesu interpretacije kao da je reč o pojedinim, ljudskim bolestima, kao što je na primer epilepsija (čija bi analognost bile grčevite erupcije asimetrijada). Gibarijan na to nije pristajao jer je bio — među zastupnicima Kontakta — jedan od najopreznijih i najtrezvenijih i ništa nije prezirao tako kao senzacije koje su, istina, u poslednje vreme već neizmerno retko, pratile ovo ili ono otkriće. Talas sličnog, najjevtinijeg interesovanja probudio je, doduše, moj diplomski rad. I on se nalazio tu, neodštampan naravno, postojao je u jednoj kaseti u kojoj su se nalazili mikrofilmovi. U tome svom radu oslonio sam se na otkrivačke studije Bergmana i Rejnoldsa, koji su uspeli da iz mozaika procesa što se događaju u kori izdvoje i „isfiltriraju” komponente koje prate najjače emocije — očajanje, bol, uživanje — a ja sam dalje uporedio te zapise sa pražnjenjima okeanskih struja i otkrio sam oscilacije i profile krivih (na nekim partijama kupole simetrijada, u temelju nezrelih mimoida i dr.) — koje ispoljavaju analogiju dostojnu pažnje. Bilo je to dovoljno da se moje ime brzo pojavi u bulevarskoj štampi u članicama s bombastičnim naslovima, kao „Plazma očajava”, ili „Planeta u orgazmu”. Ali to mi je (kako sam bar donedavno mislio) bilo od koristi, jer je Gibarijan, koji kao i ostali solaristi nije čitao sve radove kojih ima na hiljade, a naročito kad je reč o radovima početnika — obratio na mene pažnju i uputio mi pismo. To pismo je zatvorilo jedno, i otvorilo novo poglavlje moga života.

Загрузка...